Dijamanti bi mogli da padaju sa neba na mnogo više planeta nego što smo mislili

Dijamanti bi mogli da padaju sa neba na mnogo više planeta nego što smo mislili

Ako bi ikada bilo moguće leteti kroz ekstremne uslove Neptunove atmosfere, mogli bismo da doživimo fascinantan fenomen dijamantske kiše koja tapka na našem prozoru.

Prema novoj studiji međunarodnog tima istraživača, takva mećava bi mogla biti relativno česta u celom Univerzumu.

Ugljenik se može povezati u kristal na džinovskim, ledenim gasovitim planetama kao što su Neptun i Uran zbog ultra-visokih temperatura i pritisaka duboko u atmosferi. Ovi uslovi razgrađuju ugljovodonike poput metana, omogućavajući atomima ugljenika da se povežu sa četiri druga i naprave čestice čvrstog dijamanta.

Na osnovu eksperimenata navedenih u najnovijoj studiji, u kojoj su procesi formiranja dijamanata simulirani u laboratorijskim uslovima, pragovi temperature i pritiska za ovu vrstu formiranja dijamanata su niži nego što su naučnici mislili.

To bi omogućilo dijamantsku kišu na manjim gasovitim planetama, takozvanim ‘mini-Neptunima’. Postoji mnogo njih za koje znamo izvan Sunčevog sistema.

Ovi nalazi bi takođe mogli da objasne neke misterije o Uranovim i Neptunovim magnetnim poljima.

„Ovo revolucionarno otkriće ne samo da produbljuje naše znanje o našim lokalnim ledenim planetama, već ima i implikacije za razumevanje sličnih procesa u egzoplanetama izvan našeg Sunčevog sistema“, kaže fizičar Zigfrid Glencer iz SLAC National Accelerator Laboratori.

Tim koji stoji iza nove studije koristio je evropski KSFEL (Ks-Rai Free-Electron Laser) za praćenje dijamanata koji se formiraju od ugljovodonične polistirenske folije, gurnutih do ogromnih pritisaka između podešavanja nalik vicema.

Ova konfiguracija je omogućila timu da dobije duži pogled na proces nego što je to bilo moguće u prethodnim eksperimentima. To dugotrajno ispitivanje je sugerisalo da, iako su intenzivan pritisak i super vruće temperature i dalje veoma potrebni, oni možda ne moraju biti tako ekstremni kao što se ranije mislilo.

Što se tiče planeta, ovo sugeriše da bi dijamanti mogli da se formiraju na manjoj dubini nego što su naučnici procenjivali – a to bi onda značilo da bi čestice dijamanta koje se spuštaju, povlačeći gas i led zajedno sa sobom, mogle da utiču na magnetna polja ovih planeta u većoj meri. direktan način nego što smo ranije razumeli.

Za razliku od Zemlje, ledene planete poput Neptuna i Urana nemaju simetrična magnetna polja. To je do sada bila misterija – što sugeriše da se magnetna polja ne formiraju u jezgru planete – a dijamanti bi mogli da pomognu da se to objasni.

„To bi moglo pokrenuti kretanje unutar provodnog leda koji se nalazi na ovim planetama, utičući na stvaranje njihovih magnetnih polja“, kaže fizičar Mungo Frost, iz SLAC National Accelerator Laboratori.

Ovo su sve intrigantne stvari koje buduće studije mogu detaljnije razmotriti. Poslednjih godina, naučnici su se približili razumevanju kako ovaj proces može da funkcioniše na udaljenim planetama i kakve bi posledice mogle biti.

Ko zna – možda ćemo jednog dana moći da uradimo neko stvarno terensko istraživanje u zahtevnoj atmosferi Neptuna i Urana, što će nam omogućiti da iz prve ruke vidimo kako nastaje ova dijamantska kiša.

„Dijamantska kiša na ledenim planetama predstavlja nam intrigantnu zagonetku za rešavanje“, kaže Frost.