Nova studija baca svetlo na to zašto neke životinje rone u tamno, duboko more

Nova studija baca svetlo na to zašto neke životinje rone u tamno, duboko more

Ako ste ikada bili svedoci kako ajkula prodire u vodu — bilo lično ili negde na internetu — taj prolazni, ali trenutak koji izaziva strahopoštovanje je samo mali delić vremena koje provodi na površini okeana. Većinu vremena ajkule i drugi veliki morski predatori su van vidokruga, postavljajući pitanje – gde idu?

Nova studija pokazuje da velike grabežljive ribe poput ajkula, tuna i školjaka čine iznenađujući broj poseta dubokim okeanima — posebno mezopelagičkoj zoni, koja se nalazi između 200 i 1.000 metara ispod površine. Prema studiji, ovo područje, koje se naziva i zona sumraka okeana, zanemareno je kao kritično stanište za velike vrste predatora. Rad je objavljen u časopisu Zbornik radova Nacionalne akademije nauka.

Predvođena Kamrinom Braunom, pomoćnikom naučnika na Okeanografskoj instituciji Voods Hole (VHOI), studija je uključila zapanjujuću količinu podataka od više naučnih partnera. On i koautori sintetizovali su podatke iz elektronskih oznaka, brodskih sonara, satelita za posmatranje Zemlje i modela okeana koji asimiliraju podatke kako bi kvantifikovali ekološki značaj dubokog ronjenja za velike pelagične predatore. Naglašavaju da zdrava mezopelagična zona pruža brojne pogodnosti i ekosistemske usluge i ljudima.

„Bez obzira na kog vrhunskog predatora pogledate ili gde ga gledate u globalnom okeanu, svi oni provode vreme u dubokom okeanu“, rekao je Braun. „Sve ove životinje za koje mislimo da su stanovnici površinskog okeana, koriste duboki okean mnogo više nego što smo ranije mislili.“

Naučnici su koristili podatke iz 344 elektronske oznake tokom 46.659 dana praćenja za 12 vrsta u severnom Atlantskom okeanu, uključujući bele ajkule, tigraste ajkule, kitove, žutopere tune, sabljarke i još mnogo toga.

Obrasci ronjenja ovih riba koje su zabeležile oznake zatim su upoređeni sa podacima sonara koji su pokazali dnevno kretanje sloja dubokog raspršivanja (DSL) — zone u kojoj je ogroman broj malih riba i morskih organizama tako gusto zbijen da su naučnici prvo koristili sonar je zamenio sloj za dno okeana. Tokom dana, životinje u DSL naseljavaju mezopelagičnu zonu.

Ali kada sunce zađe, mnogi od ovih pojedinaca — poput riba, mekušaca, rakova i drugih — plivaju do površinskih voda da bi se hranili. Kada se sunce ponovo pojavi preko horizonta, rasipajući svetlost po površini, oni se spuštaju nazad u zonu sumraka gde će ostati do noći. Ovaj dnevni ritam se zove Diel vertikalna migracija i obrazac je koji naučnici u VHOI proučavaju decenijama.

Alice Della Penna, koautorka i saradnica na Univerzitetu u Oklandu, Novi Zeland, specijalizovana za akustiku, rekla je da je iznenađujuće videti da se skupovi podataka tako dobro podudaraju. „Kada smo posmatrali ovaj specifičan proces iz različitih perspektiva, iz ronjenja i akustike zajedno, videti da sve dolazi na svoje mesto bilo je veoma uzbudljivo.

Nakon godina prikupljanja i analize podataka, novi rad pomaže da se rasvetli predatori koji su prilagođeni DSL-u, verovatno da love manji plen, i životinje koje se često razlikuju od svakodnevnih vertikalnih migracionih obrazaca, što dovodi do daljih pitanja o tome zašto su rone tako duboko, ako ne da se hrane.

„Nekoliko vrsta je savršeno usklađeno sa očekivanjima da rone da bi se hranili, ali postoje ponašanja koja nisu samo za hranjenje“, rekao je Braun. Sabljarke, na primer, prate šablon Diel vertikalne migracije kao sat. Ali postoje neka „zaista iznenađujuća odstupanja od tog ponašanja“, objašnjava on – „kao što je umesto da zaroni do 1.500 stopa, sabljarka ide do 3.000 ili 6.000 stopa, mnogo dublje nego što bismo očekivali da je to ponašanje za ishranu“.

To znači da bi mogli da rone iz drugih razloga koji nisu u potpunosti shvaćeni. Prethodni rad je ukazao na to da ovi vertikalni pokreti možda služe za izbegavanje predatora ili pomoć u navigaciji, prema studiji. Uprkos anomalijama, sve velike vrste uključene u studiju reagovale su sa mezopelagijskim organizmima na ovaj ili onaj način, otkrivši da je vredno toga da ovi predatori zarone duboko u naizgled negostoljubiv deo okeana gde je malo svetlosti, pritisak je visok, a temperature su blizu nule.

„Ajkule i tune su evolutivno udaljene jedna od druge sa veoma različitim senzornim sistemima. Pa ipak, obe ove grupe smatraju da je vredno da se ponašaju na taj način“, rekao je Sajmon Torol, ekolog za ribe u VHOI i koautor studije. .

Sa velikim brojem riba i organizama koji putuju na ovaj put, Torold je rekao da ove vrste potencijalno prenose ogromnu količinu ugljen-dioksida sa površine u duboki okean gde će ostati vekovima – potencijalno značajna usluga ekosistema mezopelagije koja je još nije kvantifikovan.

Pošto je zona sumraka očigledno važna za mnoge velike vrste koje se komercijalno love, „ova dubokomorska biomasa doprinosi uslugama ekosistema koje vrede znatnu količinu novca“, rekao je Torold.

U radu se naglašava da je u svačijem interesu da mezopelagijski ostane netaknut i da je važno dalje proučiti ove duboke okeanske mreže hrane pre nego što se počnu aktivnosti na pecanju ili vađenju. U dokumentu se navodi da „preklapanje u tekućem ribolovnom naporu i distribuciji pelagičnih predatora, očekivane klimatske promene u pelagijskim ekosistemima i potencijalna ekstrakcija mezopelagične biomase“ mogu dovesti ovaj kritični ekosistem u opasnost.

„Utvrdili smo da mezopelagik pruža važnu podršku drugim delovima okeana“, rekla je Dela Pena. „Ako počnemo da eksploatišemo ove mezopelagijske ekosisteme pre nego što saznamo kako oni funkcionišu, postoji zaista veliki rizik od nanošenja štete koja nije lako reverzibilna.“