Slepa riba živi u tami, ali nekako i dalje može da percipira svetlost

Slepa riba živi u tami, ali nekako i dalje može da percipira svetlost

Slepa riba koja živi u dubokoj, trajnoj tami meksičkog pećinskog sistema i dalje zadržava neku sposobnost da oseti svetlost.

Kako se čini da se pećinske ribe više ne oslanjaju na unutrašnji dnevni ciklus i neke spavaju vrlo malo, morski biolog sa Univerzitetskog koledža u Londonu Inga Steindal i kolege su želeli da vide da li njihova tela i dalje mogu da regulišu ciklično kroz vreme.

Većina životinja na Zemlji ima unutrašnji sat za ovo, cirkadijalni ritam koji koristi nivoe svetlosti da sinhronizuje naša tela sa dnevnim i noćnim ciklusima naše planete. Ovaj ritam se zatim koristi za ciklus kroz različite biološke procese koji mogu diktirati naše ponašanje, kao što su ciklusi gladi koji nas podstiču da jedemo i nivoi melatonina koji diktira našu uzbunu za ciklus pospanosti.

Meksička slepa pećinska riba (Astianak mekicanus) živi u kompleksu od preko 30 izolovanih pećina, u okviru kojih se svaka samostalno prilagodila mraku.

Njihova tela su izuzetno osetljiva na vibracije, što im omogućava da osete promene u vodenim strujama za navigaciju kao kompenzaciju za ograničen ili potpuni nedostatak vida. Neki su čak i potpuno izgubili oči.

Ova adaptacija se desila uprkos tome što su ribe iz svake pećine evoluirale iz iste vrste sa potpuno funkcionalnim očima. Ova grupa predaka još uvek živi u površinskim vodama u regionu El Albra u Meksiku i nekim delovima jugozapadnog SAD i razišla se sa stanovnicima pećina pre između 10.000 i 10 miliona godina, u zavisnosti od pećine. Ipak, sve su one iste vrste koje se mogu ukrštati.

Pećinske ribe su retke, teško ih je proučavati i ne rade dobro u zatočeništvu, ali slepi A. mekicanus su pokazali neočekivanu sposobnost da usvoje ciklus svetlo/tamno kada se drže u laboratoriji.

Steindal i tim su uzeli uzorke tkiva slepih pećinskih riba, iz tri izolovane pećine, i njihovih površinskih embriona predaka i testirali ćelije u različitim uslovima.

Otkrili su aktivaciju nekoliko mehanizama molekularnog sata kada su ćelije bile izložene svetlosti, čak iu ćelijama pećinske ribe.

„Detekcija nevizuelnog svetla se zadržava na osnovnom nivou ćelija“, objašnjavaju istraživači, iako ćelije pećinske ribe nisu reagovale tako snažno kao ćelije površinskih riba.

Iako su postojale neke sličnosti između riba iz različitih pećina u poređenju sa njihovim površinskim srodnicima, postojale su i razlike koje potvrđuju da su se njihove mutacije biološkog sata razvijale nezavisno jedna od druge putem različitih molekularnih mehanizama.

„Pružili smo dokaz da, uprkos tome što su slepe, ćelije meksičke slepe pećinske ribe mogu da detektuju svetlost i povuku svoje satove u ciklus svetlosti/tama“, zaključuju Steindal i njegove kolege.

Tim se nada da nas ove ćelijske kulture mogu naučiti više o cirkadijalnim ritmovima i pružiti lakši način za proučavanje adaptacija životinja na mračno okruženje.