U istraživanju koje je vodila neurofiziologinja Annalisa Pascarella iz Italijanskog nacionalnog istraživačkog saveta, korišćene su visoko-rezolucione skeniranje mozga i mašinsko učenje kako bi se ispitalo kako meditacija može promeniti aktivnost mozga. Cilj je bio da se postigne ravnoteža između neuralnog haosa i reda.
Istraživači su koristili magnetoencefalografiju (MEG) za merenje aktivnosti mozga povezane sa dva tipa meditacije i ne-meditativnog odmora kod grupe od 12 monaha. Monasi su bili profesionalni meditatori, sa prosečno više od 15.000 sati meditacije, iz manastira Santacittarama blizu Rima.
Studija je ispitivala dve tehnike meditacije: Samatha, koja fokusira pažnju na određeni objekat, i Vipassana, koja usmerava um na sadašnji trenutak. Ove prakse aktivno angažuju mehanizme pažnje, a praktikanti često naizmenično koriste obe.
Analizom signala mozga monaha, tim je otkrio da je Samatha proizvodila stabilnije stanje mozga pogodno za duboku koncentraciju, dok je Vipassana približavala monahe postizanju „kritičnosti mozga“. U ovom „slatkom mestu“ efikasnosti, mozak postaje idealno pažljiv i fleksibilan.
Istraživači su primetili i smanjenje aktivnosti mozga poznate kao gama oscilacije, što sugeriše da meditacija može smanjiti obradu spoljašnjih stimulusa. Ova otkrića sugerišu da meditacija može promovisati prelazak sa angažovanja ka svesnosti.
Međutim, neka istraživanja ukazuju na to da praksa meditacije može imati i tamnu stranu, kao što su anksioznost i depresija. Iako nova studija koristi tehnike koje mogu pružiti preciznije uvide, promene koje meditacija donosi još uvek su slabo razumljive.
