Bake i deke koji su se uključili u brigu o unucima postigli su bolje rezultate u verbalnoj fluentnosti i epizodičnom pamćenju u poređenju sa onima koji nisu bili aktivno uključeni u živote svojih unuka. Za bake koje su se brinule o unucima, koristi su uključivale sporiji tempo kognitivnog opadanja tokom vremena, u poređenju sa bakama koje nisu bile aktivne negovateljice.
Iako studija nije upoređivala mlađe i starije bake i deke, nije bilo značajnih razlika između onih koji su brinuli više ili manje često: uključivanje u bilo kojoj meri činilo se da ima sličan efekat. Bake i deke koji su na početku studije imali relativno visoku osnovu kognitivne funkcije bili su skloniji da učestvuju u aktivnostima poput igre sa unucima i pomoći im oko domaćih zadataka, kao i da se angažuju u raznovrsnijim aktivnostima.
Moguće je da ova osnovna sposobnost može delimično objasniti trend: stariji ljudi koji su mentalno „oštriji“ su generalno sposobniji da učestvuju u životima svojih unuka. „Biti baka ili deka koji se brine o unucima činilo se da ima veći značaj za kognitivnu funkciju nego koliko često su bake i deke pružale brigu ili šta su tačno radile sa svojim unucima,“ kaže Čerešes. Međutim, naglašava da su potrebna dalja istraživanja kako bi se videlo da li kontekst te brige može napraviti razliku.
„Volontarno pružanje brige, unutar podržavajuće porodične sredine, može imati različite efekte za bake i deke nego briga u stresnijem okruženju gde se osećaju nesigurno ili kao da je briga teret,“ dodaje ona.
