Studiranje svemira uključuje prevođenje signala u značajne informacije. Većina signala koje primamo iz kosmosa deo je elektromagnetnog spektra, a ljudsko oko može da vidi samo mali deo tog spektra. Drugi signali mogu biti merenja talasa u plazmi ili gravitacioni talasi u samoj strukturi prostor-vremena.
Način na koji su informacije kodirane u radio talasima ili svetlosti prenesene optičkim vlaknima može se uporediti sa ovim procesom. Ovi signali sami po sebi nemaju inherentno značenje za naša čula; prvo ih treba dekodirati ili prevesti u oblik koji možemo interpretirati.
U astronomiji, veliki deo podataka koje primamo prevodi se u vizuelni medij. Ovo je veoma korisno kada se bavimo svetlom. Međutim, talasi putuju kroz svemir na različite načine, a u nekim slučajevima ima više smisla prevesti podatke u zvuk.
Za neke projekte, kao što je NASA-in projekat sonifikacije podataka, taj prevod se sastoji od direktne konverzije podataka iz slika u zvuk – tačke svetlosti pretvaraju se u muzičke note. U drugim slučajevima, radi se o uzimanju talasnih podataka i mapiranju u čujne frekvencije.
Svako telo u Sunčevom sistemu proizvodi svoj jedinstveni zvučni pejzaž. Na primer, Sunce bi se čulo kao konstantno urlanje, dok se njegova površina uzburkava sa konvekcionim ćelijama većim od Teksasa. Naučnici su procenili da bismo, kada bi zvuk mogao da se širi kroz svemir, čuli Sunce kao konstantan zvuk od oko 100 decibela.
Saturn i Jupiter, sa svojim složenim sistemima prstenova i meseca, proizvode signale koji, kada se prevedu, zvuče kao neobična muzika vanzemaljskih kultura. Prvi zvuci iz svemira zabeležio je astronom Karl Guthe Jansky 1933. godine, koristeći rotirajući radio teleskop.
Prevođenje ovih podataka u audio frekvencije nije samo zabava; to pruža drugačiji način pristupa i doživljavanja podataka. To može pomoći naučnicima da primete fine detalje koji bi inače mogli biti propušteni. Svemir ostaje tih, ali uz malo tehnološke magije, možemo otvoriti svoja ušesa ka kosmosu i doživeti prostor-vreme na potpuno nov način.
