Iako ljudi odavno nemaju sposobnost da pomeraju uši poput mnogih sisara, novo istraživanje nemačkih naučnika pokazuje da naš mozak i dalje aktivira mišiće oko uha dok pokušavamo da se fokusiramo na određene zvukove. Ova zanimljiva neurološka osobina sugeriše da su naši preci koristili pokretljivost ušiju za bolje slušanje, ali da je ta sposobnost vremenom izgubljena.
Istraživanje su sproveli naučnici sa Univerziteta Saarland u saradnji sa Univerzitetom Missouri i proizvođačem slušnih pomagala WS Audiology. Njihova studija je pokazala da se aurikularni mišići – koji su nekada služili za pomeranje ušiju – i dalje refleksno aktiviraju u situacijama kada se trudimo da pažljivije slušamo.
Istraživači su okupili grupu od 20 mladih odraslih ispitanika sa normalnim sluhom i bez poznatih neuroloških ili kognitivnih smetnji. Tokom eksperimenta, učesnici su slušali audio knjige dok su im istovremeno puštani ometajući zvuci, poput podcasta ili drugih razgovora. Elektrode su bile postavljene na njihove glave kako bi snimale elektromiografske (EMG) signale iz mišića koji su nekada služili za pomeranje ušiju.
Rezultati su pokazali da se mišići iza ušiju refleksno aktiviraju kada pokušavamo da obratimo pažnju na određene zvuke u bučnom okruženju. Iako kod ljudi ti pokreti nisu vidljivi, signali ukazuju na to da se mozak i dalje trudi da koristi ovaj nekada koristan mehanizam.
Kod mnogih sisara, poput pasa i mačaka, pomeranje ušiju omogućava preciznije lociranje izvora zvuka. Smatra se da su naši preci izgubili ovu sposobnost pre oko 25 miliona godina, kada su se manji majmuni i naši evolucijski srodnici razdvojili u posebne grane razvoja. Od tada, ljudi su morali da se oslanjaju na pomeranje glave kako bi bolje locirali zvuke.
Profesor Andreas Šroer, neuroznanstvenik sa Univerziteta Saarland, ističe da su tri glavna mišića povezana sa pokretima ušiju i dalje prisutna kod ljudi, ali više ne funkcionišu na isti način. „Ovi mišići, naročito superiorni aurikularni mišić, pokazuju povećanu aktivnost tokom zadataka koji zahtevaju intenzivno slušanje. To sugeriše da oni nisu samo beskorisni ostaci evolucije, već i dalje učestvuju u mehanizmu pažnje u složenim zvučnim okruženjima“, rekao je Šroer.
Iako većina ljudi ne može voljno da pomera uši, istraživanje je pokazalo da između 10 i 20 odsto populacije može da proizvede male, gotovo neprimetne pokrete ovim mišićima. Naučnici sada žele da ispitaju da li ovi refleksi imaju neku ulogu u percepciji zvuka kod osoba sa oštećenim sluhom.
„Verujemo da ovaj refleks i dalje može imati određenu funkciju, čak i ako je ona sada gotovo neprimetna“, kaže Šroer. „U budućnosti bismo želeli da istražimo da li stimulacija ovih mišića može poboljšati slušne sposobnosti kod osoba koje imaju problema sa sluhom.“
Ova studija baca svetlo na fascinantne ostatke evolucije u ljudskom telu i pokazuje da se neki drevni refleksi i dalje nalaze u našoj neurološkoj mreži, čak i kada više nemaju očiglednu funkciju.
Istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Frontiers in Neuroscience.
