Humanoidni roboti: Da li smo blizu proboja ili samo u istraživačkom sanjanju?

Humanoidni roboti: Da li smo blizu proboja ili samo u istraživačkom sanjanju?

Nedavna najava Elona Maska da će „Tesla sledeće godine imati zaista korisne humanoidne robote u niskoj proizvodnji za Teslinu internu upotrebu“ pokrenula je pitanja o tome da li smo na pragu značajnog napretka u robotici ili se suočavamo s novim izazovima u ovom polju.

Humanoidni roboti, kao što je Teslin Optimus, predstavljaju samo jedan deo šireg kruga robotskih tehnologija koje uključuju Boston Dynamicsov Atlas, Figure AI’s Figure 01 i Sanctuari AI’s Phoenika. Ovi roboti, obično sa dvonožnim platformama, dizajnirani su za obavljanje zadataka u fabrikama, uslužnim delatnostima i čak socijalnoj zaštiti. Ipak, uprkos decenijama istraživanja, stvaranje zaista korisnih humanoidnih robota ostaje veliki izazov.

Postoji niz inženjerskih izazova koji otežavaju razvoj humanoidnih robota. Na primer, postizanje fleksibilne dvonožne lokomocije i spretne manipulacije objektima je izuzetno teško. Dok su ljudi razvili kompleksne senzorske sposobnosti kroz evoluciju, robotika se još uvek bori da postigne sličan nivo funkcionalnosti.

Takođe, humanoidni roboti često su dizajnirani da izgledaju kao ljudi, što stvara dodatne komplikacije u pogledu komunikacije i emocionalne reakcije. Neusaglašenost između ljudskih i robotskih izraza može dovesti do „pozitivno jezivog“ efekta, gde robot može delovati nelagodno ili neprirodno.

Dodatno, humanoidni roboti moraju da funkcionišu u dinamičnom i često neprijateljskom okruženju, što je u velikoj meri različito od kontrolisanih laboratorijskih uslova u kojima se testiraju. Ovo stvara dodatne prepreke za njihovu upotrebu u stvarnom svetu.

Pitanje koje se postavlja je da li nam zaista trebaju humanoidni roboti ili da li bismo trebali fokusirati svoje napore na robote koji su bolje prilagođeni specifičnim zadacima i okruženjima. Dok su humanoidni roboti često viđeni kao prirodni izbor zbog našeg izgrađenog okruženja koje je prilagođeno ljudskoj fiziologiji, oni nisu jedini odgovor na potrebe automatizacije i asistencije.

Istraživači kao što su Stiv Benford i Praminda Kejleb-Soli sugerišu da bi trebalo razmisliti o robotici kao o alatu za poboljšanje našeg okruženja, čineći ga pametnijim i prilagodljivijim, umesto da se fokusiramo na stvaranje robota koji izgledaju kao ljudi.

U svakom slučaju, iako humanoidni roboti predstavljaju fascinantnu oblast istraživanja, možda je potrebno preispitati naše pristupe i prioritete u razvoju robotike kako bismo stvorili tehnologije koje su zaista korisne i prilagođene potrebama savremenog društva.