Nasukavanje grenlandske ajkule na obali Irske prvi put je omogućilo naučnicima da izbliza prouče jednu od najdugovečnijih životinja na svetu. Iako je bila stara više od 150 godina, stručnjaci smatraju da je tek dostigla polnu zrelost, a istraživanja pokazuju da njeno srce i vid ostaju izuzetno očuvani čak i posle više vekova života.
Grenlandska ajkula koja se u aprilu 2026. godine nasukala na obali Irske pružila je naučnicima jedinstvenu priliku da saznaju više o jednoj od najtajanstvenijih i najdugovečnijih životinja na planeti, prenosi BBC.
Ova vrsta može da živi i do 400 godina, a pojedini primerci koji danas plivaju okeanima možda su bili savremenici Vilijama Šekspira. Njihovo srce može da kuca vekovima, a vid ostaje očuvan uprkos izuzetno dugom životnom veku.
Mrtve morske životinje često završavaju na olujama izloženoj zapadnoj obali Irske. Međutim, u aprilu 2026. istraživači i volonteri okupili su se na obali okruga Sligo nakon što su pronašli prvu grenlandsku ajkulu ikada nasukanu u toj zemlji.
Na osnovu njene dužine od oko tri metra procenjeno je da je bila stara više od 150 godina. Rođena je u vreme kraljice Viktorije i američkog predsednika Abrahama Linkolna, kada su okeanima plovili jedrenjaci sa tri jarbola, a automobil još nije bio izmišljen.
Ipak, za grenlandsku ajkulu to se smatra relativno mladim dobom.
„Baš je šteta. Bilo joj je potrebno oko 150 godina da dostigne polnu zrelost i dobije priliku da doprinese opstanku populacije, a možda to nikada nije uspela“, kaže Emilija De Lus, morski biolog iz Irske grupe za kitove i delfine.
Grenlandska ajkula je najdugovečniji kičmenjak na svetu. Procene njenog životnog veka kreću se između 300 i 500 godina, iako se najčešće navodi da može da doživi oko četiri veka.
„Svi smo ostali bez daha. Neverovatno je pomisliti koliko je dugo ta životinja živela i čemu je sve mogla da svedoči“, kaže De Lus.
Iako je nasukavanje predstavljalo gubitak za ovu retku vrstu, obdukcija je istraživačima omogućila da zavire u biologiju životinje o kojoj se i dalje zna iznenađujuće malo.
Gost iz okeanskih dubina
„Postoji nešto veoma posebno u proučavanju uginulih životinja, jer tada zaista upoznajete njihovu biologiju. One nam mogu mnogo reći o živim jedinkama“, kaže Jasmin Stavenou Jeremalm, doktorantkinja morske ekologije na Univerzitetskom koledžu Kork, koja je učestvovala u obdukciji.
Prvi izazov bio je transport ajkule do laboratorije. Grenlandske ajkule mogu da narastu i do pet metara, a ovaj primerak težio je više od 200 kilograma. Kako bi sprečili galebove i druge životinje da oštete telo, istraživači su ga prekrili morskim algama. Sledećeg dana, pod nadzorom Nacionalnog muzeja Irske, dizalica je podigla ajkulu na kamion koji ju je prevezao u regionalnu veterinarsku laboratoriju.
Dan kasnije tim istraživača, opremljen zaštitnim maskama, rukavicama i kombinezonima, započeo je detaljan pregled.
„Kada radite sa životinjom koja bi mogla biti stara nekoliko stotina godina, morate biti veoma oprezni. Teoretski, u njenom telu mogu postojati bakterije ili virusi koji su veoma stari, pa je važno poštovati sve mere bezbednosti“, objašnjava Stavenou Jeremalm. Dodaje da naučnici nisu znali zbog čega je životinja uginula niti da li je nosila neku bolest.
Još mnogo nepoznanica
Grenlandske ajkule sporo plivaju, uglavnom žive usamljeno i hrane se lešinama, ali povremeno uspevaju da ulove i živ plen, uključujući foke. Zahvaljujući snažnom usisavanju mogu da uvuku plen u usta i progutaju ga u jednom zalogaju.
„Većina ih smatra čistačima mora, ali ponekad uspevaju da iznenade i uhvate brze životinje poput foka. Moguće je da napadaju dok plen spava ili miruje, ili koriste priliku kada su životinje povređene ili zarobljene u ledu“, kaže Lili Fog, istraživač evolucione biologije sa Univerziteta u Bazelu.
Ove ajkule nastanjuju severni Atlantik i arktičke vode oko Grenlanda, Kanade i Islanda. U njihovom organizmu nalaze se velike količine hemijskih jedinjenja koja deluju kao prirodni antifriz, ali zbog toga je njihovo meso otrovno.
Uprkos velikoj rasprostranjenosti, naučnici i dalje ne znaju mnoge osnovne činjenice o ovoj vrsti.
„Zapanjujuće je koliko malo znamo o tako velikoj ajkuli koja nije naročito retka u većem delu svog areala“, kaže Brin Devajn, morski biolog i stručnjak za arktičko ribarstvo iz organizacije Oceans North.
Još nije poznato gde se pare niti gde donose mladunce. Do sada je zabeležena samo jedna skotna ženka, pa naučnici ne znaju ni koliko mladunaca imaju niti koliko se često razmnožavaju.
Zbog toga nije moguće ni pouzdano proceniti broj grenlandskih ajkula u svetskim morima, što dodatno otežava njihovu zaštitu i procenu ugroženosti, posebno zbog slučajnog ulova u ribarske mreže.
Šta je pokazala obdukcija
Na telu nasukane ajkule nisu pronađeni tragovi povreda niti posekotina koje bi ukazivale na zaplitanje u ribarske mreže ili drugi uzrok smrti.
Nakon skidanja kože, prekrivene sitnim oštrim zubićima, ona je zamrznuta i biće sačuvana za prepariranje. Nacionalni muzej Irske planira da jednog dana izloži ovaj primerak kako bi posetioci mogli da saznaju više o jednoj od najtajanstvenijih vrsta ajkula na svetu.
Tokom obdukcije istraživači su izvadili ogromnu jetru tešku oko 50 kilograma i detaljno pregledali svaki organ, uzimajući brojne uzorke.
Posebno važan korak bilo je vađenje očnih sočiva, koja će poslužiti za radiokarbonsko datiranje i preciznije određivanje starosti životinje.
Oči koje traju vekovima
Dugo se verovalo da grenlandske ajkule imaju veoma slab vid ili da su gotovo slepe zbog parazita koji se pričvršćuju za njihove oči.
Međutim, istraživanje objavljeno 2026. godine pokazalo je potpuno drugačiju sliku.
„Njihove oči i mrežnjača ostaju potpuno očuvane i veoma su prilagođene životu u gotovo potpunom mraku. Čak i kod jedinki starijih od jednog veka ćelije odgovorne za vid izgledaju zdravo. Njihov vizuelni sistem funkcioniše poput kamere za slabo osvetljenje i kao da je napravljen da traje vekovima“, objašnjava Lili Fog.
Paraziti koji vise sa očiju imaju mnogo manji uticaj na vid nego što se ranije mislilo.
Za razliku od ljudi, kod kojih se vid s godinama pogoršava, grenlandske ajkule uspevaju da očuvaju funkciju očiju više od jednog veka. Naučnici smatraju da su tokom evolucije razvile mehanizme koji usporavaju ili sprečavaju propadanje tkiva povezanog sa starenjem.
Jedan od mogućih razloga krije se u njihovoj sposobnosti da popravljaju oštećenja DNK. Istraživači su otkrili da su geni zaduženi za popravku DNK znatno aktivniji nego kod drugih vrsta ajkula.
Srce koje kuca stotinama godina
Uzorci mišićnog tkiva biće analizirani i pomoću eksperimentalne metode zasnovane na dužini telomera – zaštitnih završetaka DNK koji se obično skraćuju sa starenjem.
Naučnici su zatim izvadili i srce, teško čak 34 kilograma.
„Bilo je ogromno, ali je izgledalo potpuno zdravo“, kaže De Lus.
Nedavna istraživanja pokazala su da srce grenlandske ajkule nosi uobičajene tragove starenja, poput ožiljaka, ali uprkos tome nastavlja da funkcioniše bez većih problema. To ukazuje da je ova vrsta razvila izuzetnu otpornost na promene koje kod drugih životinja, uključujući ljude, dovode do bolesti srca.
Autori studije smatraju da upravo ta otpornost predstavlja jedan od ključnih razloga njihove neverovatne dugovečnosti.
Savršeno prilagođene životu na morskom dnu
Obdukcija je otkrila i koliko su grenlandske ajkule prilagođene ishrani lešinama.
„One jedu bez obzira na to u kom je stadijumu raspadanja plen. Iskorišćavaju svaku priliku za obrok“, kaže Stavenou Jeremalm.
Njihovi zubi predstavljaju savršen alat za taj način ishrane. Gornji su ravni i veoma oštri, dok su donji raspoređeni tako da podsećaju na testeru, što im omogućava da lako otkidaju velike komade mesa sa lešina na morskom dnu.
Želudac je bio prazan, ali je spiralni deo creva sadržao ostatke svarene hrane, što ukazuje da je ajkula nedavno jela. To nije neobično, jer ova vrsta ima veoma spor metabolizam i male energetske potrebe, što predstavlja prilagođavanje životu u hladnim arktičkim vodama gde hrane nema u izobilju.
Jedan testis bio je uvrnut, a slezina neobične boje, ali je ostatak organizma delovao zdravo. Naučnici ne isključuju mogućnost da je ajkula bolovala od bolesti koja nije bila vidljiva golim okom, a dodatne analize organa i uzoraka mogle bi da otkriju pravi uzrok smrti.
„To vas tera da se zapitate šta se dogodilo. Tužno je jer je, iako veoma stara po našim merilima, zapravo tek imala veliki deo života pred sobom“, zaključuje Emilija De Lus.
