Njihov najnoviji rad, koji je prošao recenziju, ponovo ispituje spornu ‘sahranu hominina’, odgovarajući na prethodne kritike i ponovo tvrdeći da je ‘kolevka čovečanstva’ u Južnoj Africi dom nekih od najranijih dokaza o sahranama. Tim iznosi razloge zbog kojih smatraju da je ovo najjednostavnije objašnjenje za to kako su kosti brojnih H. naledi završile duboko u pećinskom sistemu blizu Johanesburga.
Ovi hominini su živeli pre više od 240.000 godina, dok se veruje da su rani Homo sapiens i naši neandertalski rođaci počeli sahranjivati svoje mrtve tek pre oko 120.000 godina. Tvrdnja da je H. naledi imao kulturološke sahrane više od 120.000 godina pre naše vrste je monumentalna, pa je prirodno da drugi naučnici žele da dokazi budu čvrsti.
Hipoteza je prvi put izložena od strane Bergera i njegovog tima 2015. godine, kada su objavili da su pronašli fosilizovane ostatke najmanje 15 pojedinaca nepoznate vrste hominina, duboko pod zemljom u pećini u Južnoj Africi. Urezivanja na zidovima i fragmenti uglja naveli su naučnike da pomisle da je ovo namerno mesto sahrane. Međutim, dokazi su bili u najboljem slučaju posredni, što je izazvalo raspravu o tome šta definiše kulturološku sahranu i kako najbolje dokazati njeno postojanje.
Godine 2023. Berger i njegovi saradnici objavili su seriju preprintova o svojim najnovijim iskopavanjima. Ipak, mnogi naučnici nisu bili uvereni, tvrdeći da ugalj nije pravilno datovan, da sahrane nisu jasno definisane i da urezivanja na zidu možda nisu ni ljudskog porekla.
Detaljna analiza preprintova, objavljena 2024. godine, dodala je da je analiza Bergera i njegovog tima bila daleko od pružanja dovoljno dokaza da je H. naledi imao namerne sahrane. Ne obeshrabren, Berger i njegov tim su nastavili, odgovarajući na revizije.
Njihova najnovija publikacija objašnjava da su u najmanje tri lokacije tela bila obavijena u sediment odmah nakon što su stigla u pećinski sistem. Ovo odbacuje ideju da su tela pala u pećinu i postepeno prekrivena sedimentom. „Rad koji ovde izveštavamo ilustruje da ni gravitacija i rezultantno slivanje sedimenta, ni pomeranje tela niz padinu, ni spora, postepena sedimentacija, ni bilo koji drugi ‘prirodni’ proces koji je ranije hipotetisan ne može objasniti položaj i kontekst karakteristika H. naledi,“ pišu autori.
„Prvi put smo razmotrili hipotezu da je Homo naledi bio direktno uključen u proces sahrane tela.“ Ranije ove godine, koautor i antropolog Džon Hoks obratio se kritičarima i objasnio zašto je tim otvoreno objavio svoje rezultate pre recenzije. Kao deo procesa eLife, sve recenzije su javne i transparentne, što Hoks vidi kao prednost, a ne kao nedostatak.
„Već dugo sam u paleoantropologiji,“ napisao je na svom blogu. „Ne možete učiniti ništa zanimljivo bez suočavanja sa izazovnim recenzijama. Ono što treba da podržimo kao naučnici je da rad bude što transparentniji, od posmatranja do interpretacije. Ako možemo eliminisati kulturu straha oko objavljivanja novih istraživanja i podataka, to bi značajno doprinelo pouzdanosti istraživanja.“
