Hrana i vežbanje mogu da leče depresiju kao i psiholog

Hrana i vežbanje mogu da leče depresiju kao i psiholog

Oko 3,2 miliona Australaca živi sa depresijom.

Istovremeno, malo Australaca ispunjava preporučene smernice za ishranu ili fizičku aktivnost. Kakve veze ima jedno sa drugim?

Naše prvo u svetu ispitivanje, objavljeno ove nedelje, pokazuje da poboljšanje ishrane i više fizičke aktivnosti mogu biti podjednako efikasni kao i terapija sa psihologom za lečenje depresije niskog stepena.

Prethodne studije (uključujući i naše) otkrile su da su terapije „životnog stila“ efikasne za depresiju. Ali one nikada nisu direktno upoređivane sa psihološkim terapijama – do sada.

Usred nedostatka stručnjaka za mentalno zdravlje širom zemlje, naše istraživanje ukazuje na potencijalno rešenje. Kako smo otkrili da je savetovanje o načinu života podjednako efikasno kao i psihološka terapija, naši nalazi sugerišu da bi dijetetičari i fiziolozi vežbanja mogli jednog dana igrati ulogu u upravljanju depresijom.

Tokom produženih blokada COVID-a, nivoi nevolje Viktorijanaca bili su visoki i široko rasprostranjeni. Usluge mentalnog zdravlja licem u lice bile su ograničene.

Naše suđenje je bilo usmereno na ljude koji žive u Viktoriji sa povišenim stresom, što znači barem blagu depresiju, ali ne nužno i dijagnostifikovan mentalni poremećaj. Tipični simptomi uključivali su osećaj potištenosti, beznadežnosti, razdražljivosti ili suza.

Udružili smo se sa našom lokalnom službom za mentalno zdravlje kako bismo regrutovali 182 odrasle osobe i obezbedili grupne sesije na Zoom-u. Svi učesnici su učestvovali u do šest sesija tokom osam nedelja, uz pomoć zdravstvenih radnika.

Polovina je nasumično raspoređena da učestvuje u programu koji su vodili akreditovani dijetetičar i fiziolog za vežbanje. Ta grupa – nazvana programom životnog stila – razvila je ciljeve ishrane i kretanja:

Druga grupa je učestvovala u psihoterapijskim seansama koje su sazivala dva psihologa. Psihoterapijski program koristio je kognitivnu bihejvioralnu terapiju (CBT), zlatni standard za lečenje depresije u grupama i kada se sprovodi na daljinu.

U obe grupe, učesnici su mogli da nastave sa postojećim tretmanima (kao što je uzimanje antidepresiva). Obema grupama dali smo radne sveske i korpe. Grupa za životni stil je dobila korpe za hranu, dok je grupa za psihoterapiju dobila predmete kao što su bojanka, lopta za stres i masažer za glavu.

Pronašli smo slične rezultate u svakom programu.

Na početku suđenja, svakom učesniku smo dali ocenu na osnovu njihovog mentalnog zdravlja koji su sami prijavili. Ponovo smo ih izmerili na kraju programa.

Tokom osam nedelja, ovi rezultati su pokazali smanjenje simptoma depresije za učesnike programa životnog stila (42%) i programa psihoterapije (37%). Ta razlika nije bila statistički ili klinički značajna, tako da smo mogli zaključiti da su oba tretmana bila podjednako dobra.

Postojale su neke razlike između grupa. Ljudi u programu životnog stila poboljšali su svoju ishranu, dok su oni u programu psihoterapije smatrali da su povećali svoju društvenu podršku — što znači koliko su se osećali povezanim sa drugim ljudima — u poređenju sa na početku lečenja.

Učesnici oba programa povećali su fizičku aktivnost. Dok se to očekivalo za one u programu životnog stila, bilo je manje očekivano za one u programu psihoterapije. To može biti zato što su znali da su uključeni u istraživačku studiju o životnom stilu i podsvesno promenili svoje obrasce aktivnosti, ili bi to mogao biti pozitivan nusproizvod obavljanja psihoterapije.

Takođe nije bilo velike razlike u ceni. Program životnog stila bio je nešto jeftiniji za isporuku: 482 A$ po učesniku, naspram 503 $ za psihoterapiju. To je zato što se satnice razlikuju između dijetetičara i fiziologa za vežbanje i psihologa.

Potražnja za uslugama mentalnog zdravlja raste u Australiji, dok se u isto vreme radna snaga suočava sa sve većim nedostatkom širom zemlje.

Psiholozi, koji pružaju otprilike polovinu svih usluga mentalnog zdravlja, mogu dugo čekati. Naši rezultati sugerišu da bi, uz odgovarajuću obuku i smernice, srodni zdravstveni radnici koji su specijalizovani za ishranu i vežbanje mogli da pomognu u rešavanju ovog jaza.

Terapije životnim stilom mogu se kombinovati sa sesijama psihologije za multidisciplinarnu negu. Ali terapije ishrane i vežbanja mogle bi se pokazati posebno efikasnim za one na listi čekanja da posete psihologa, koji možda ne dobijaju nikakvu drugu profesionalnu podršku dok čekaju.

Mnogi dijetetičari i fiziolozi vežbanja već imaju napredne veštine i stručnost u motivisanju promene ponašanja. Većina akreditovanih dijetetičara obučena je za upravljanje poremećajima u ishrani ili gastrointestinalnim stanjima, koji se obično preklapaju sa depresijom.

Postoji i argument troškova. Sveukupno je jeftinije obučiti dijetetičara (153.039 dolara) nego psihologa (189.063 dolara) – i potrebno je manje vremena.

Australijanci sa hroničnim oboljenjima (kao što je dijabetes) mogu pristupiti subvencionisanim terminima za dijetetičara i fiziologa za vežbanje u okviru različitih planova lečenja Medicare. Oni sa poremećajima u ishrani takođe mogu pristupiti subvencionisanim terminima kod dijetetičara. Ali planovi zaštite mentalnog zdravlja za osobe sa depresijom ne podržavaju subvencionisane sesije sa dijetetičarima ili fiziolozima za vežbanje, uprkos tome što ih vrhunska tela podstiču da to učine.

Povećana obuka, usavršavanje i subvencije Medicare-a bi bile potrebne za podršku dijetetičarima i fiziolozima za vežbanje da budu uključeni u lečenje problema mentalnog zdravlja.

Naša obuka i kliničke smernice imaju za cilj da pomognu kliničarima koji praktikuju negu mentalnog zdravlja zasnovanu na životnom stilu u okviru svog delokruga prakse (aktivnosti koje pružalac zdravstvene zaštite može da preduzme).

Naše ispitivanje se odvijalo tokom zatvaranja COVID-a i ispitivalo je ljude sa barem blagim simptomima depresije koji nisu nužno imali mentalni poremećaj. Pokušavamo da ponovimo ove nalaze i sada vodimo studiju otvorenu za Australijance sa mentalnim zdravstvenim stanjima kao što su velika depresija ili bipolarni poremećaj.