Reciklaža tekstila u Kini suočena sa izazovima usred dominacije brze mode

Reciklaža tekstila u Kini suočena sa izazovima usred dominacije brze mode

U fabrici u provinciji Džeđiang na istočnoj obali Kine, dve gomile odbačene pamučne odeće i posteljine, labavo razdvojene u tamne i svetle boje, gomilaju se na podu radne sobe. Rukavi jakne, kragne i etikete brendova vire iz gomile dok radnici ubacuju odeću u mašine za seckanje. To je prva faza novog života za tekstil, deo napora za reciklažu u Venzhou Tiancheng Textile Company, jednoj od najvećih fabrika za reciklažu pamuka u Kini.

Tekstilni otpad je hitan globalni problem, sa samo 12% recikliranog širom sveta, prema neprofitnoj fondaciji Ellen MacArthur za modnu održivost. Još manje — samo 1% — se odbačena odeća reciklira u novu odeću; većina se koristi za stvari male vrednosti kao što su izolacija ili punjenje dušeka. Nigde problem nije tako hitan kao u Kini, najvećem svetskom proizvođaču i potrošaču tekstila, gde se svake godine baci više od 26 miliona tona odeće, prema vladinim statistikama. Većina toga završi na deponijama.

A fabrike poput ove jedva da prave trag u zemlji čijom industrijom odeće dominira „brza moda“ — jeftina odeća napravljena od sintetike koja se ne može reciklirati, a ne od pamuka. Proizvedena od petrohemikalija koje doprinose klimatskim promenama, zagađenju vazduha i vode, sintetika čini 70% domaće prodaje odeće u Kini. Kineski otisak je širom sveta: veliki brendovi za e-trgovinu Shein i Temu čine zemlju jednim od najvećih svetskih proizvođača jeftine mode, prodajući se u više od 150 zemalja.

Da bi se postigao uticaj koji menja igru, ono što modni stručnjak Shavai Ieh naziva „kružna održivost“ potrebno je među glavnim kineskim brendovima odeće kako bi se otpad u potpunosti izbegao. „Morate ga pokrenuti od vlakana koja se mogu reciklirati i onda će sav ovaj otpadni tekstil ponovo biti stavljen u upotrebu“, rekla je ona. Ali to je neuhvatljiv cilj: samo oko 20% kineskog tekstila se reciklira, prema kineskoj vladi – a skoro sve je pamuk.

Kineski pamuk nije bez svoje mrlje, rekla je Klaudija Benet iz neprofitne Fondacije za ljudska prava. Veliki deo dolazi od prinudnog rada u provinciji Sinđang od strane etničke ujgurske manjine u zemlji. „Jedan od pet pamučnih odevnih predmeta na globalnom nivou povezan je sa ujgurskim prinudnim radom“, rekao je Benet. U maju su SAD blokirale uvoz od 26 kineskih trgovaca i skladišta pamuka kako bi izbegli robu napravljenu ujgurskim prinudnim radom. Ali pošto je lanac snabdevanja tako skiciran, ujgurski pamuk se koristi u odeći proizvedenoj u drugim zemljama koja ne nosi oznaku „proizvedeno u Kini“, rekao je Benet.

„Mnogi, mnogi, mnogi brendovi odeće su povezani sa ujgurskim prinudnim radom preko pamuka“, rekla je ona. Oni se „kriju iza nedostatka transparentnosti u lancu snabdevanja“. Dok je Kina globalni lider u proizvodnji električnih automobila i javnog prevoza na električni pogon i postavila je cilj postizanja neutralnosti ugljenika do 2060. godine, njeni napori u promovisanju modne održivosti i recikliranju tekstila ostali su u pozadini.

Prema ovogodišnjem izveštaju nezavisnog modnog čuvara Remake koji procenjuje velike kompanije za odeću o njihovoj praksi zaštite životne sredine, ljudskih prava i pravednosti, među najpoznatijim brendovima postoji malo odgovornosti. Grupa je Sheinu, čije onlajn tržište grupiše oko 6.000 kineskih fabrika odeće pod svojom oznakom, dala samo 6 od mogućih 150 poena. Temu je postigao nulu. Takođe su dobili nulu američka etiketa SKIMS, čiji je suosnivač Kim Kardašijan, i jeftin brend Fashion Nova. Američki trgovac Everlane bio je najbolji sa 40 poena, sa samo polovinom onih za prakse održivosti.

Kineska unutrašnja politika ne pomaže. Pamuk recikliran od korišćene odeće zabranjen je za proizvodnju nove odeće u Kini. Ovo pravilo je u početku imalo za cilj da ukine kineske operacije recikliranja prljavog ili na drugi način kontaminiranog materijala. Ali sada to znači da se ogromne kalemove čvrsto tkanog pamučnog prediva nalik na užad proizvedene u fabrici Venzhou Tiancheng od polovnih odeće mogu prodati samo za izvoz, uglavnom u Evropu.

Da stvar bude još gora, mnogi kineski potrošači ionako nisu voljni da kupuju polovne stvari, što direktor prodaje fabrike u Vendžouu, Koven Tang, pripisuje povećanju prihoda domaćinstva. „Oni žele da kupe novu odeću, nove stvari“, rekao je on o stigmi povezanoj sa kupovinom polovnih. Ipak, među mlađim Kinezima, rastuća svest o održivosti doprinela je nastanku novonastalih „prepravljenih“ preduzeća za odeću.

Tridesetogodišnji dizajner Da Bao je 2019. osnovao Times Remake, brend sa sedištem u Šangaju koji uzima polovnu odeću i prepravlja je u novu odeću. U radnoj prostoriji kompanije u Šangaju, krojači rade sa polovnim teksasima i duksericama, šivajući ih u modernu novu modu. Ovaj poduhvat, koji je počeo tako što su Da Bao i njegov tast objavljivali svoje jednokratne dizajne na internetu, sada ima vodeću prodavnicu u modernom šangajskom okrugu Jing’an u kojoj se nalazi njihova prepravljena odeća pored starinskih predmeta, kao što su Levi’s i Carhartt jakne. Dizajni su „kombinacija prošlog stila i trenutne modne estetike kako bi se stvorilo nešto jedinstveno“, rekao je Bao.

Zhang Na ima modnu marku, Reclothing Bank, koja prodaje odeću, torbe i druge dodatke napravljene od materijala kao što su plastične flaše, mreže za pecanje i vreće za brašno. Etikete predmeta imaju QR kodove koji pokazuju njihov sastav, način na koji su napravljeni i poreklo materijala. Zhang se oslanja na dobro uspostavljene metode proizvodnje, kao što su tekstilna vlakna napravljena od lista ananasa, vekovna tradicija koja potiče sa Filipina. „U osnovi možemo razviti hiljade novih tkanina i novih materijala“, rekla je ona.

Reclothing Bank je počela 2010. da daje „novi život starim stvarima“, rekla je Zhang o svojoj radnji u istorijskoj šangajskoj uličici sa mešavinom zapadne i kineske arhitekture. Velika kutija za polovnu odeću nalazila se ispred ulaza. „Stari predmeti zapravo nose mnogo sećanja i emocija ljudi“, rekla je ona. Zhang je rekla da je videla kako svest o održivosti raste otkako je otvorila svoju radnju, sa ključnim kupcima u 20-im i 30-im godinama.

Bao Jang, studentkinja koja je svratila u prodavnicu u posetu Šangaju, rekla je da je bila iznenađena osećajem odeće. „Mislim da je to neverovatno, jer kada sam prvi put ušla na vrata, čula sam da je mnoga odeća zapravo napravljena od školjki ili kukuruza (ljuska), ali kada sam dotakla odeću do detalja, nisam imala pojma da će imati ovaj veoma udoban osećaj“, rekla je ona. Ipak, priznala je da je kupovina održive odeće teško prodati. „Ljudi mojih godina su više zavisni od brze mode ili ne razmišljaju o održivosti odeće“, rekla je ona.

Reciklirana odeća koja se prodaje u prodavnicama kao što je Reclothing Bank ima mnogo višu cenu od brendova brze mode zbog njihovih skupih metoda proizvodnje. I u tome leži pravi problem, rekao je Šeng Lu, profesor studija mode i odeće na Univerzitetu Delaver. „Studije stalno pokazuju da potrošači nisu voljni da plate više za odeću napravljenu od recikliranih materijala, i umesto toga zapravo očekuju nižu cenu jer takvu odeću vide kao da je napravljena od polovnih stvari“, rekao je on.

Sa većim troškovima u nabavci, sortiranju i preradi korišćene odeće, on ne vidi da bi održiva moda uspela u širokom obimu u Kini, gde je odeća tako jeftina za pravljenje. „Kompanije nemaju finansijski podsticaj“, rekao je on. Za stvarne promene potrebno je da postoje „jasniji signali sa samog vrha“, dodao je on, misleći na vladine ciljeve poput onih koji su pokrenuli kinesku industriju električnih vozila.

Ipak, u Kini „vlada može biti prijatelj svakom sektoru“, rekao je Lu, tako da ako kineski komunistički lideri vide ekonomski potencijal, to bi moglo da izazove promenu politike koja pokreće nova ulaganja na održiv način. Ali za sada, plastično umotani čunjevi od čvrsto namotanog pamuka koji su utovareni u kamione ispred fabrike Vendžou Tiančeng bili su upućeni na prekookeanska tržišta, daleko od mesta gde je započeo njihov put reciklaže.

„Brza moda definitivno nije van mode“ u Kini, rekao je Lu.