Potrošači spremniji za automatizovanu isporuku vozila od dronova ili robota

Potrošači spremniji za automatizovanu isporuku vozila od dronova ili robota

S obzirom da Amazon ima za cilj da izvrši 10.000 isporuka dronova u Evropi ove godine i da Valmart planira da proširi svoje usluge isporuke dronom na dodatnih 60.000 domova ove godine u državama, kompanije ulažu više sredstava za istraživanje i razvoj u isporuku dronova, ali da li su potrošači spremni da prihvatiti ovu promenu kao novu normalu?

Laboratorija za mobilnost i ponašanje Univerziteta Northvestern, koju vodi Amanda Stathopoulos, vanredna profesorka građevinskog inženjerstva i zaštite životne sredine, želela je da zna da li su potrošači spremni da roboti zamene vozače dostavljača, u obliku automatizovanih vozila, dronova i robota. Tim je otkrio da u društvu postoji posao da se promeni percepcija javnosti o tehnologiji bliske budućnosti.

„Moramo zaista pažljivo da razmislimo o efektu ovih novih tehnologija na ljude i zajednice, i da se prilagodimo onome što oni misle o ovim promenama“, rekao je Statopulos, stariji autor studije.

Studija pod nazivom „Roboti na vašem pragu: prihvatanje tehnologija bliske budućnosti za automatizovanu isporuku paketa“ objavljena je prošle nedelje u časopisu Scientific Reports. Istraživači su primetili „složenu i višestruku” vezu između ponašanja i prihvatanja tehnologija bliske budućnosti za automatsku isporuku paketa.

Dok su ljudi generalno bili spremniji da prihvate automatizovano vozilo kao zamenu za dostavljača – možda zato što već postoji poznavanje automobila koji se samostalno voze – ljudi nisu voleli dronove i robote kao opcije. Međutim, kako se brzina isporuke povećavala, a cena smanjivala, povećavala se verovatnoća prihvatanja tehnologije.

Takođe su otkrili da potrošači koji su upoznati sa tehnologijom više prihvataju tehnologije bliske budućnosti od stanovništva koje je manje upoznato sa tehnologijom.

Stathopoulos je Vilijam Paterson Junior profesor građevinarstva i inženjerstva životne sredine na Školi inženjeringa McCormick Northvestern, gde proučava ljudske aspekte novih sistema mobilnosti. Ona je takođe član fakulteta Northvestern’s Transportation Center. Ona je rekla posebno nakon pandemije da su ljudi počeli da očekuju efikasnu isporuku od kupovine putem e-trgovine jer sve više rade od kuće.

Maher Said, diplomac Statopulosove laboratorije, je glavni autor studije.

„Postoji paradoks: teško nam je da pomirimo pogodnost i korist od brze i efikasne isporuke sa posledicama, kao što su loši uslovi rada u skladištima, zagađenje vazduha i zakrčene ulice“, rekao je Statopulos. „Mi zapravo ne vidimo tu drugu ulogu koju igramo kao građani ili kao korisnici grada. I jedna uloga direktno utiče na drugu ulogu, a mi smo oboje. Automatskom isporukom mogli bismo da smanjimo neka od ovih problema.“

Tim je osmislio anketu kako bi procenio preferencije 692 ispitanika iz SAD, postavljajući pitanja o različitim opcijama isporuke i varijablama kao što su brzina isporuke, rukovanje paketom i opšte percepcije.

Statopulos je rekao da, iako novi načini isporuke predstavljaju uzbudljivu priliku, u društvu, „još nismo tamo“. Kako kompanije povećavaju isporuku dronova delimično zbog nedostatka radne snage, a delom zbog toga što postojeći sistemi ne mogu da zadovolje sam obim isporuka e-trgovine, istraživači upozoravaju da ove inovacije mogu propasti zbog nedostatka javnog prihvatanja.

Statopulos je rekla da misli da bi brodski i logistički centri trebalo da budu postavljeni u „čelo i središte“ gradskog planiranja i dizajna, kao u nekim evropskim gradovima, kako bi se prepoznala njihova važnost i uloga u kvalitetu života. Kreatori politike će takođe morati da postanu deo razgovora kako sve više dronova ulazi u vazdušni prostor i smenjuje se radna snaga. Ništa od ovoga neće funkcionisati, tvrdi Statopulos, sve dok kompanije ne počnu da konsoliduju svoje jedinstvene sisteme.

„Što se tiče planiranja, moramo se pobrinuti da prihvatimo činjenicu da će ogromna količina isporuka oblikovati naše gradove“, rekao je Statopulos. „Saradnja, koordinacija i deljenje informacija između kompanija predstavljalo je izazov – ali neće funkcionisati ako svako ima sopstvenu tehnologiju. To samo uništava svrhu i gradi suvišne sisteme koji se preklapaju.“

Međutim, slušajući i češćim procenama prihvatanja tehnologija od strane korisnika, Statopulos tvrdi da kreatori politike i kompanije mogu da se pripreme za budućnost i rade na prevazilaženju anksioznosti i nevoljnosti da prihvate nove tehnologije.