Utvrđeno je da hodanje, džogiranje, joga i trening snage olakšavaju depresiju

Utvrđeno je da hodanje, džogiranje, joga i trening snage olakšavaju depresiju

Čini se da su hodanje ili džogiranje, joga i trening snage najefikasnije vežbe za ublažavanje depresije, bilo same ili uz uspostavljene tretmane kao što su psihoterapija i lekovi, sugeriše pregled dokaza koji je objavio The BMJ.

Čak su i aktivnosti niskog intenziteta, kao što su hodanje ili joga, korisne, ali rezultati sugerišu da što je aktivnost snažnija, to će verovatno biti veće koristi.

Autori naglašavaju da je poverenje u mnoge nalaze i dalje nisko i da je potrebno više visokokvalitetnih studija, ali kažu da se ovi oblici vežbanja „mogu smatrati uz psihoterapiju i lekove kao osnovni tretman za depresiju“.

Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da više od 300 miliona ljudi širom sveta ima depresiju. Vežbanje se često preporučuje uz psihoterapiju i lekove, ali smernice za lečenje i prethodni pregledi dokaza ne slažu se o tome kako prepisati vežbu za najbolje lečenje depresije.

Da bi rešili ovu neizvesnost, istraživači su pretražili baze podataka tražeći randomizovana ispitivanja koja su upoređivala vežbanje kao tretman za depresiju sa utvrđenim tretmanima (npr. SSRI antidepresivi, kognitivno bihejvioralna terapija), aktivnim kontrolama (npr. uobičajena nega, placebo tableta) ili nelečenim kontrolama.

Pronašli su 218 relevantnih ispitivanja koja su uključivala 14.170 učesnika sa depresijom za analizu. Svako ispitivanje je procenjeno na pristrasnost, a vrsta, intenzitet i učestalost svake intervencije vežbe su zabeleženi.

Drugi potencijalno uticajni faktori kao što su pol, starost učesnika, osnovni nivoi depresije, postojeći uslovi i razlike između grupa su takođe uzeti u obzir.

U poređenju sa aktivnim kontrolama, otkriveno je veliko smanjenje depresije za ples i umereno smanjenje za hodanje ili trčanje, jogu, trening snage, mešane aerobne vežbe i tai chi ili čigong.

Umereni, klinički značajni efekti su takođe pronađeni kada je vežbanje kombinovano sa SSRI ili kada je aerobna vežba kombinovana sa psihoterapijom, što sugeriše da bi vežbanje moglo da pruži dodatnu korist pored ovih utvrđenih tretmana.

Iako su hodanje ili džogiranje bili efikasni i za muškarce i za žene, trening snage je bio efikasniji za žene, a joga ili čigong za muškarce. Joga je takođe bila efikasnija među starijim osobama, dok je trening snage bio efikasniji među mlađim ljudima.

Dok su lagane fizičke aktivnosti poput hodanja i joge i dalje davale klinički značajne efekte, koristi su bile veće za energične vežbe kao što su trčanje i intervalni trening.

Vežba se pokazala podjednako efikasnom za ljude sa i bez drugih zdravstvenih stanja i sa različitim osnovnim nivoima depresije. Efekti su takođe bili slični za individualne i grupne vežbe.

Autori priznaju da je kvalitet dokaza nizak i da je vrlo malo suđenja pratilo učesnike godinu dana ili više. Mnogi pacijenti takođe mogu imati fizičke, psihološke ili socijalne prepreke za učešće, primećuju.

Ipak, oni predlažu kombinaciju društvene interakcije, pažljivosti i potapanja u zelene površine koje mogu pomoći da se objasne pozitivni efekti.

„Naši nalazi podržavaju uključivanje vežbanja kao dela smernica kliničke prakse za depresiju, posebno vežbi snažnog intenziteta“, kažu oni. „Zdravstveni sistemi možda žele da obezbede ove tretmane kao alternative ili pomoćne lekove drugim uspostavljenim intervencijama, a istovremeno smanjuju rizike po fizičko zdravlje povezane sa depresijom.“

„Kliničari primarne zdravstvene zaštite sada mogu preporučiti vežbe, psihoterapiju ili antidepresive kao samostalne alternative za odrasle sa blagom ili umerenom depresijom“, objašnjava Huan Anhel Belon sa Univerziteta u Malagi u povezanom uvodniku.

On ističe da redovno vežbanje može biti izazov za osobe sa depresijom i kaže da su potrebne studije koje koriste podatke iz stvarnog sveta da bi se procenili programi fizičke aktivnosti za osobe sa depresijom.

On napominje da se Evropska unija nedavno obavezala da će promovisati vežbanje u zemljama članicama i apeluje na zdravstvene službe i lokalne i nacionalne administracije da „obezbede dovoljno resursa da individualizovani i nadgledani programi vežbanja budu dostupni celom stanovništvu“.