Istraživanje pokazuje kako trauma kod majki ostavlja dugotrajne posledice. Tim naučnika analizirao je DNK iz 48 sirijskih porodica kroz tri generacije. Rezultati ukazuju na to da stres može promeniti genetske poruke.
Novi podaci sugerišu da stresan život može ostaviti tragove na našem genetskom kodu, a neki od njih mogu se preneti na našu decu. Studija otkriva kako biološki uticaj traume na majku traje dugo nakon što su nasilni događaji prošli. Međunarodni tim istraživača pokazuje fizičke mehanizme iza intergeneracione traume kod ljudi.
Istraživači su analizirali DNK prikupljenu od 48 sirijskih porodica kroz tri generacije. Ove porodice uključuju bake ili majke koje su, dok su bile trudne, pobegle od opsade i masakra u Hami 1982. godine ili od naoružanog ustanka 2011. godine, oba deo tekućeg sirijskog građanskog rata.
Blisko radeći sa ovim porodicama, koje sada žive u Jordanu, istraživači su prikupili briseve obraza od 131 pojedinca, koji su zatim analizirani zbog promena u epigenetskim potpisima. Ove promene nisu u vezi sa samim DNK sekvencama, već sa hemijskim promenama koje utiču na to kako sekvence funkcionišu.
Tim je koristio porodice koje su napustile Siriju pre 1980. godine kao kontrolnu grupu i otkrio je modifikacije u 14 oblasti genoma povezanih sa nasiljem kod pojedinaca čije su bake bile uključene u napad u Hami 1982. godine. Osim toga, osam od ovih modifikacija prenelo se na unuke, koji nisu direktno iskusili nasilje.
Rezultati su takođe pokazali znakove ubrzanog epigenetskog starenja, što može povećati rizik od bolesti povezanih sa starenjem. Dodatno, još 21 oblast genoma pokazala je znakove promena izazvanih direktno nasiljem u sirijskom građanskom ratu.
Promene koje su istraživači primetili bile su dosledne među žrtvama nasilja i njihovim potomcima, što sugeriše da je stres sukoba promenio hemijsku komunikaciju povezanih gena. Ove trajne, višegeneracione promene u genima kao odgovor na stres ranije su primećene kod životinja, ali do sada je bilo malo istraživanja o tome kako to može funkcionisati kod ljudi.
Nije jasno kako bi ove modifikacije mogle uticati na zdravlje pojedinaca, ali istraživači ističu da su stekli trajan utisak o upornosti ovih porodica. „Usred svog nasilja, još uvek možemo slaviti njihovu izvanrednu otpornost,“ kaže Mulligan. „Žive ispunjene, produktivne živote, imaju decu, nastavljaju tradicije.“
Naravno, postoje mnoge destruktivne posledice nasilja za žrtve i njihovu decu, uključujući značajne štete na mentalnom i fizičkom zdravlju. Prema istraživačima, ovi nalazi verovatno se odnose na mnoge oblike nasilja, uključujući porodično nasilje, seksualno nasilje i nasilje oružjem.
„Ideja da trauma i nasilje mogu imati posledice na buduće generacije trebala bi pomoći ljudima da budu empatičniji,“ kaže Mulligan. „To bi moglo čak pomoći da se objasne neki od naizgled neprekidnih međugeneracijskih ciklusa zlostavljanja i siromaštva koje vidimo širom sveta, uključujući i SAD.“
Istraživanje je objavljeno u časopisu Scientific Reports.
