Oko 15 procenata svetske populacije pati od tinitusa, stanja koje uzrokuje čujanje zvukova bez spoljnog izvora. Ovo stanje može ozbiljno uticati na mentalno zdravlje, često izazivajući stres ili depresiju. Trenutno ne postoji lek za tinitus, pa je važno istraživati načine za njegovo upravljanje.
Jedno od područja istraživanja koje može pomoći u razumevanju tinitusa je san. Postoji mnogo razloga za to. Prvo, tinitus je fantomska percepcija, što znači da mozak može stvarati zvukove koji ne postoje. Većina ljudi doživljava fantomske percepcije dok spavaju, dok ljudi sa tinitusom čuju fantomske zvukove dok su budni.
Drugi razlog je što tinitus menja aktivnost mozga, pri čemu određene oblasti mozga mogu biti aktivnije nego što bi trebale. Ovo može objasniti kako se javljaju fantomske percepcije. Kada spavamo, aktivnost u tim istim oblastima mozga se takođe menja.
Naše nedavne istraživanje identifikovalo je nekoliko mehanizama u mozgu koji su zajednički za tinitus i san. Bolje razumevanje ovih mehanizama i načina na koji su povezani može nam pomoći da pronađemo načine za upravljanje i lečenje tinitusa.
Kada zaspimo, naše telo prolazi kroz više faza sna. Jedna od najvažnijih faza sna je spori talasni san, koji se smatra najodmarajućom fazom. Tokom sporog talasnog sna, aktivnost mozga se kreće u karakterističnim „talasima“, aktivirajući velike oblasti zajedno pre nego što pređe na druge.
Nije svaka oblast mozga podložna istoj količini sporotalasne aktivnosti. Ona je najizraženija u oblastima koje najviše koristimo dok smo budni, kao što su one važne za motorne funkcije i vid. Međutim, ponekad određene oblasti mozga mogu biti preaktivne tokom sporotalasnog sna, što se dešava kod poremećaja sna kao što je somnabulizam.
Slično tome, kod osoba sa tinitusom, verujemo da preaktivne oblasti mozga mogu ostati budne dok je ostatak mozga u snu. Ovo može objasniti zašto mnogi ljudi sa tinitusom doživljavaju poremećen san i noćne more češće od onih koji nemaju tinitus.
Pacijenti sa tinitusom takođe provode više vremena u lakom snu. Verujemo da tinitus sprečava mozak da proizvodi sporotalasnu aktivnost potrebnu za dubok san, što rezultira lakim i prekinutim snom. Iako pacijenti sa tinitusom imaju manje dubokog sna u proseku, istraživanje sugeriše da neki duboki san nije značajno pogođen tinitusom.
Postoji nekoliko načina na koje mozak može suprimirati tinitus tokom dubokog sna. Prvi se odnosi na neurone u mozgu, koji se nakon dužeg perioda budnosti prebacuju u režim sporotalasne aktivnosti da bi se oporavili. Što više neurona u ovom režimu zajedno, to je jači podsticaj za ostatak mozga da se pridruži.
Sporotalasna aktivnost takođe ometa komunikaciju između različitih oblasti mozga. Tokom najdubljeg sna, kada je sporotalasna aktivnost najjača, ovo može sprečiti preaktivne oblasti da ometaju druge oblasti i prekidaju san. To objašnjava zašto osobe sa tinitusom mogu i dalje ući u dubok san i zašto se tinitus može suprimirati tokom tog vremena.
