Srčana insuficijencija kod dijabetesa tipa 2: trenutne dijagnostičke metode nepouzdane kod žena

Srčana insuficijencija kod dijabetesa tipa 2: trenutne dijagnostičke metode nepouzdane kod žena

Studija MedUni u Beču istraživala je rodno specifične razlike u dijagnozi sistolne srčane insuficijencije kod pacijenata sa dijabetesom tipa 2. Rezultati, nedavno objavljeni u časopisu Cardiovascular Diabetologi, pokazuju da su sadašnje metode manje pouzdane kod žena nego kod muškaraca.

S obzirom na prevalenciju srčanih oboljenja, posebno kod žena sa dijabetesom tipa 2, preporučuje se da se u postojećim smernicama uzmu u obzir rodni aspekti kako bi se obezbedila najbolja moguća nega za pacijente.

U okviru studije, naučni tim na čelu sa specijalistom rodne medicine Aleksandrom Kaucki-Viler sa Odeljenja za endokrinologiju i metabolizam (Odeljenje za medicinu III), u saradnji sa Martinom Hulsmannom i drugim kolegama sa Odeljenja za kardiologiju (Odeljenje za medicinu II). ), analizirali su podatke od 2.083 pacijenata sa dijabetesom tipa 2 (T2D) prikupljene u periodu od pet godina. Analizirane su uobičajene metode i parametri za dijagnozu sistolne srčane insuficijencije kod T2D, sa posebnim fokusom na polno specifične razlike.

Pacijenti sa T2D imaju do četiri puta veću verovatnoću da će imati srčanu insuficijenciju nego ljudi bez T2D, pri čemu je verovatnoća da će žene biti dvostruko veća nego kod muškaraca. Uprkos patofiziološkim razlikama između muškaraca i žena, koje dovode do različitih predispozicija i tokova bolesti, trenutno ne postoje polno specifične preporuke za dijagnozu srčane insuficijencije kod pacijenata sa T2D.

Ako se primete simptomi, trenutne smernice preporučuju dalja ispitivanja za oba pola, kao što je određivanje markera NT-proBNP u krvi i izvođenje ehokardiograma (ultrazvuka srca). Prema NIHA klasifikaciji, vrši se kategorizacija prema težini simptoma, iz čega se izvode strategije lečenja.

Kao što pokazuje trenutna studija, ovaj standardizovani pristup ne zadovoljava specifične potrebe žena i muškaraca pacijenata sa T2D. Dok su više ocene NIHA (smanjen kapacitet vežbanja) povezane sa višim vrednostima NT-proBNP, češćim dijagnozama srčane insuficijencije i većim rizikom od smrti kod muškaraca, ova korelacija nije pronađena kod žena.

Nasuprot tome, značaj NT-proBNP za srčanu insuficijenciju bio je značajno veći kod oba pola, ali posebno kod žena, od kliničkih simptoma. Očigledno, žene često nemaju simptome dugo vremena ili ih ne prijavljuju, iako već pate od manifestne srčane insuficijencije.

„Naši rezultati sugerišu da smanjeni učinak možda nije pogodan za skrining srčane insuficijencije kod žena sa T2D“, zaključuje prva autorka Sarah Hofer-Zeni (Kliničko odeljenje za endokrinologiju i metabolizam).

„Vrednosti NT-proBNP, s druge strane, mogu biti veoma osetljivi i rani markeri srčane insuficijencije, posebno kod žena. Dijagnostikovanje srčane bolesti što je ranije moguće i prilagođavanje lečenja novim, veoma efikasnim lekovima su od suštinskog značaja za prognozu bolesti srca. pacijenti sa T2D“, dodaje vođa studije Aleksandra Kaucki-Viler.

Prema istraživačkom timu, rezultati analiza takođe podržavaju potrebu za skriningom srčane insuficijencije kod žena sa T2D koji se zasniva manje na simptomima, a više na biomarkerima, kao i da se aspekti specifični za pol uzeti u obzir u smernicama.