Povećanje nivoa proteina u mozgu može usporiti pad od Alchajmerove bolesti

Povećanje nivoa proteina u mozgu može usporiti pad od Alchajmerove bolesti

Studija objavljena u časopisu Mozak pokazuje da povećanje nivoa proteina sa novim lekovima za Alchajmerovu bolest može objasniti usporavanje kognitivnih oštećenja u najmanju ruku kao i smanjenje amiloidnih plakova.

Tokom studije koja dovodi u pitanje ideju da novoodobrena monoklonska antitela smanjuju kognitivni pad kod pacijenata sa Alchajmerovom bolešću uklanjanjem amiloida, istraživači Univerziteta u Sinsinatiju su otkrili da nenamerno povećanje nivoa kritičnog proteina u mozgu podjednako dobro korelira sa kognitivnim prednostima.

Decenijama, preovlađujuća teorija u ovoj oblasti navodi da se protein sastavljen od 42 aminokiseline zvan amiloid-beta 42 (Aβ42) stvrdne u grudve koje se nazivaju amiloidni plakovi, a ti plakovi oštećuju mozak, uzrokujući Alchajmerovu bolest.

Predvođen doktorom medicine Albertom Espajem sa UC, tim je pretpostavio da je normalan, rastvorljiv Aβ42 u mozgu ključan za zdravlje neurona i da gubitak Aβ42, a ne nakupljanje plakova, pokreće Alchajmerovu bolest. Ovo uključuje objavljena istraživanja koja sugerišu da se demencija ne javlja kada su nivoi plaka visoki, već kada nivoi Aβ42 padaju veoma nisko.

Prema Espai-ovom istraživanju, transformacija Aβ42 u plakove izgleda kao normalan odgovor mozga na biološki, metabolički ili infektivni stres.

„Većina nas će akumulirati amiloidne plakove u mozgu kako starimo, a ipak vrlo mali broj nas sa plakovima razvija demenciju“, rekao je Espai, profesor neurologije na Medicinskom koledžu UC i direktor i predsedavajući Jamesa J. i Joan A. Gardner Porodični centar za Parkinsonovu bolest i poremećaje kretanja na UC Gardner Neuroscience Institute.

„Ipak, plakovi ostaju centar naše pažnje u razvoju biomarkera i terapijskim strategijama.“

Nedavno je odobreno nekoliko novih lekova za monoklonska antitela dizajniranih da uklone amiloid iz mozga nakon što su pokazali da smanjuju kognitivni pad u kliničkim ispitivanjima.

Espai i njegove kolege su primetili da ovi lekovi nenamerno povećavaju nivoe Aβ42.

„Amiloidni plakovi ne izazivaju Alchajmerovu bolest, ali ako mozak pravi previše toga dok se brani od infekcija, toksina ili bioloških promena, on ne može da proizvede dovoljno Aβ42, što dovodi do pada njegovog nivoa ispod kritičnog praga“, objasnio je Espaj. „Tada se pojavljuju simptomi demencije.“

Tim je analizirao podatke od skoro 26.000 pacijenata uključenih u 24 randomizovana klinička ispitivanja ovih novih tretmana antitela, procenjujući kognitivno oštećenje i razlike u nivoima Aβ42 pre i posle tretmana. Otkrili su da su viši nivoi Aβ42 nakon tretmana nezavisno povezani sa sporijim kognitivnim oštećenjem i kliničkim padom.

„Sve priče imaju dve strane — čak i onu koju smo sami sebi rekli o tome kako funkcionišu tretmani protiv amiloida: smanjenjem amiloida“, rekao je Espaj.

„U stvari, oni takođe podižu nivoe Aβ42. Čak i ako je to nenamerno, to je razlog zašto može biti koristi. Naša studija pokazuje da možemo da predvidimo promene u kognitivnim ishodima u ispitivanjima protiv amiloida, barem tako dobro povećanjem u Aβ42 kao što je smanjenje amiloida.“

Espai je rekao da se ovi nalazi dobro uklapaju u njegovu veću hipotezu o osnovnom uzroku Alchajmerove bolesti, jer se čini da povećanje nivoa Aβ42 poboljšava spoznaju.

„Ako je problem sa Alchajmerom gubitak normalnog proteina, onda bi njegovo povećanje trebalo da bude od koristi, a ova studija je pokazala da jeste“, rekao je on. „Priča ima smisla: povećanje nivoa Aβ42 u granicama normalnog je poželjno.

Međutim, Espai veruje da ovi rezultati takođe predstavljaju zagonetku za kliničare jer je uklanjanje amiloida iz mozga toksično i može dovesti do bržeg smanjenja mozga nakon tretmana antitelima.

„Da li pacijentima dajemo tretman protiv proteina da bi povećali njihov nivo proteina? Mislim da cilj, povećanje Aβ42, ne opravdava sredstva, smanjenje amiloida“, rekao je Espai. Terapije koje direktno povećavaju nivoe Aβ42 bez ciljanja na amiloid su fokus istraživanja za Espai i njegovu grupu.

Drugi koautori studije su Hesus Abanto sa UC, Alok K. Dvivedi sa Teksaškog tehničkog univerziteta i Bruno P. Imbimbo iz Chiesi Farmaceutici iz Parme, Italija