Nezainteresovanost za pedijatrijsku negu dovodi do brige za budućnost zdravlja dece

Nezainteresovanost za pedijatrijsku negu dovodi do brige za budućnost zdravlja dece

Put koji vodi ka karijeri u pedijatriji ovih dana postaje sve pustiji, a pad interesovanja za subspecijalnosti doveo je do značajne zabrinutosti u pogledu sposobnosti zdravstvenih radnika da zadovolje rastuće zahteve naše pedijatrijske populacije. Nepostojanje adekvatne radne snage je zabrinjavajuće, a mladi lekari koji kažu „ne, nisam zainteresovan“ je znak upozorenja za budućnost zdravstvene zaštite dece.

Ketrin Džordan, MD, i Priianka Rao, MD, sa UNC odeljenja za opštu pedijatriju na Medicinskom fakultetu Univerziteta Severne Karoline, autori su nove perspektive pod nazivom „Gde su svi pedijatri?“ Objavljen u JAMA-i, članak nudi analizu i dubinski pregled zašto karijera u pedijatriji opada.

„Zabrinuti smo da nedavni rezultati pedijatrijskih utakmica, u kojima su programi teško popunili svoja mesta, znače da će se nedostatak nekih pedijatrijskih subspecijaliteta pogoršati“, rekao je Džordan.

„Ovo nam govori da će postojati stalni rastući jaz u broju pedijatara koji završavaju svoje programe boravka sa skoro 10% smanjenjem širom nacije“, rekao je Rao. „Nećemo imati dovoljno pedijatara koji bi brinuli o deci, a to će nesrazmerno uticati na već ranjivu decu i zajednice.

JAMA analiza pokazuje da je stopa podudaranja pedijatrije u 2017. bila oko 98%, a stopa je pala na 91,8% u 2024. godini, čak i nakon dodatne faze meča, što pomaže studentima medicine bez premca da pronađu mesta u programima specijalizacije.

Jordan i Rao takođe kažu da se prijave za pedijatrijske programe iz alopatskih (MD) programa stalno smanjuju u poslednjih pet godina. Ovi rezultati dovode do toga da značajan broj pedijatrijskih radnih mesta ostaje nepopunjen, a postoje razlozi zašto su finansijski pritisci jedan od njih.

„Troškovi medicinske škole, a samim tim i opterećenje duga mogu biti veoma visoki za mnoge diplomce, a može biti teško ući na specijalnost sa niskim plaćama ako treba da otplatite veliki dug“, rekao je Džordan. „Pedijatrija je tradicionalno bila jedna od najslabije plaćenih specijalnosti, delom zato što pedijatri dobijaju niže nadoknade za slične usluge, pošto je veliki deo naših pacijenata osiguran od strane Medicaid-a.“

Dodatak izazovu velikog tereta duga je složenost nege dece koja se povećala, posebno kada dete ima hronično stanje. I ne samo to, pedijatri takođe vide dramatičan porast zabrinutosti za mentalno zdravlje pedijatrijskih pacijenata što opterećuje porodice i pružaoce usluga.

Pošto radna snaga postaje sve neadekvatnija, pedijatri sebe često vide kao lekara, delom psihologa, a delom socijalnog radnika, sve u jednom.

Kako dete raste, vidite fizičke promene, ali pored toga, razvijaju se i emocionalne i psihološke promene. Bez značajne radne snage koja bi pomogla u podršci rastućem blagostanju dece širom zemlje, ova populacija će nastaviti da žanje negativne efekte, kažu Jordan i Rao.

Autori takođe naglašavaju da administrativno opterećenje oko sistema zasnovanog na elektronskim zdravstvenim kartonima može učiniti opterećenje lekarima izazovnim. Rao i Džordan navode da već postoji pritisak da se poveća broj poseta pacijenata, a kada pacijent stigne, lekar ima ograničeno vreme da pruži negu. Dodatni obim posla je ovaj elektronski sistem zasnovan na zdravstvenim kartonima koji zahteva više vremena od pacijenta.

„U mnogim specijalnostima, uključujući pedijatriju, veliki deo dana se provodi ispred kompjutera, što umanjuje razlog zašto su mnogi od nas otišli ​​na medicinu“, rekao je Džordan. „Napori da se smanji vreme lekara u elektronskoj medicinskoj dokumentaciji, uključujući napore koji su već u toku u UNC, mogu nam omogućiti da provedemo više vremena licem u lice sa porodicama.

U članku se tvrdi da zakoni nekih država imaju ograničenu sposobnost lekara da pruže poverljivu negu adolescentima, reproduktivnu negu ili negu transrodnih pacijenata.

Autori pominju kako su ovi zakoni uticali na kandidate medicinskih fakulteta koji žele da rade u pedijatrijskoj oblasti u određenim državama. Kao rezultat toga, neke populacije pacijenata će biti u većoj opasnosti od lošeg geografskog pristupa zdravstvenoj zaštiti.

Dr. Rao i Jordan prepoznaju da iako postoje mnogi složeni izazovi koji utiču na pedijatrijsku radnu snagu, postoje strategije za jačanje grupe kandidata za pedijatriju.

Oni predlažu da se razmotre veća finansijska sredstva za pravičnu nadoknadu troškova za dečije bolnice, povećanje plata za pedijatrijske medicinske specijalitete, smanjenje administrativnih opterećenja i napore da se ukinu ograničenja koja se postavljaju na konkretnu poverljivu medicinsku negu.

Članak naglašava kako se pedijatrijsku negu treba baviti i kako je zagovaranje promena u cilju podrške održivosti važna polazna tačka.

Da bi se zadovoljile fizičke i mentalne potrebe pojedinačne dece, i Rao i Džordan veruju da bi ovi napori mogli da pomognu da se preokrene situacija u smanjenju stope pedijatara u našoj zemlji, a istovremeno pomažu pacijentima, porodicama i njihovim zdravstvenim radnicima.