Kratke, intenzivne vežbe su efikasnije nakon moždanog udara nego stalne, umerene vežbe

Kratke, intenzivne vežbe su efikasnije nakon moždanog udara nego stalne, umerene vežbe

Jednominutni kratki intervali treninga visokog intenziteta u trajanju od 19 minuta mogu biti efikasniji za poboljšanje kondicije kod ljudi šest meseci ili više nakon moždanog udara od tradicionalnih, 20-30 minuta vežbi umerenog intenziteta, prema istraživanju objavljenom danas u časopisu Moždani udar.

„Ova studija pokazuje da ljudi sa moždanim udarom takođe mogu imati koristi od intervalnog treninga visokog intenziteta“, rekao je dr Kevin Monsion, fizioterapeut koji je vodio ovu studiju u okviru svojih doktorskih studija na Univerzitetu McMaster u Hamiltonu, Ontario, Kanada. „Uz odgovarajuću podršku i smernice, preživeli od moždanog udara mogu bezbedno i efikasno da se uključe u intervalne treninge visokog intenziteta, značajno poboljšavajući svoje ukupno zdravlje i oporavak.

Ispitivanje na više lokacija održano je između septembra 2018. i marta 2024. i uključivalo je preživele od moždanog udara između šest meseci do 5 godina nakon moždanog udara. Istraživači su nasumično grupisali učesnike da bi dobili tri dana u nedelji od 12 nedelja intervalnog treninga visokog intenziteta ili tri dana nedeljno od 12 nedelja tradicionalnih umerenih vežbi. Protokol intervalnog treninga visokog intenziteta uključivao je deset 1-minutnih intervala vežbi visokog intenziteta, isprepletenih sa devet 1-minutnih intervala niskog intenziteta, u ukupnom trajanju od 19 minuta. Kontinuirani trening umerenog intenziteta podrazumevao je 20 do 30 minuta stalne vežbe umerenog intenziteta.

Istraživači su zatim uporedili nivoe fitnesa, kardiovaskularne faktore rizika kao što su krvni pritisak i ukočenost krvnih sudova, brzine hoda i udaljenosti između dve grupe. Sve procene su ponovljene poslednji put 8 nedelja nakon intervencija vežbe da bi se procenilo da li su promene postojale tokom vremena.

Istraživači su otkrili:

  • Kardiovaskularna kondicija grupe koja je radila visoko intenzivni intervalni trening poboljšana je dvostruko više u odnosu na grupu koja je radila umerenointezivan kontinuirani trening: 3,5 mililitra kiseonika po minuti, po kilogramu telesne mase (mL/kg/min) u poređenju sa 1,7 mL/kg/min.
  • Poboljšanje u grupi sa visoko intenzivnim intervalnim treningom ostalo je iznad klinički značajnih pragova čak i nakon 8 nedelja praćenja (1,71 mL/kg/min), dok grupa sa umerenointezivnim kontinuiranim treningom nije (0,67 mL/kg/min).
  • I grupa koja je radila visoko intenzivni intervalni trening i grupa koja je radila umerenointezivan kontinuirani trening pokazale su poboljšanje u izdržljivosti prilikom hodanja, merene udaljenošću pređenom za 6 minuta. Na početku, obe grupe su mogle da hodaju oko 355 metara (približna udaljenost tri američka fudbalska terena) za 6 minuta. Nakon 12 nedelja vežbanja, obe grupe su povećale svoju udaljenost hodanja za 8 metara, a nakon 8 nedelja praćenja, povećale su svoju udaljenost hodanja za 18 metara.

„Ovo je prvo randomizovano ispitivanje koje ispituje vremenski efikasan, intervalni program treninga visokog intenziteta koji uključuje fazni i progresivni pristup“, rekla je viši autor Ada Tang, dr, fizioterapeut, profesor i pomoćnik dekana Rehabilitacione nauke na Univerzitet McMaster. „Takođe smo koristili prilagodljivi ležeći steper, za koji verujemo da je omogućio više ljudi da učestvuje u intervalnom treningu visokog intenziteta, čak i onima koji ne mogu da hodaju dovoljno brzo ili dovoljno dugo na traci za trčanje.

Ograničenja studije uključuju da su učesnici studije bili bolje funkcionalni preživeli moždani udar sa fizičkog stanovišta koji su bili pod manjim rizikom od srčanih oboljenja. Minimalni kriterijumi studije uključivali su sposobnost hodanja 10 metara bez fizičke pomoći druge osobe, iako je upotreba štapa ili hodalice bila dozvoljena. Procene ishoda nisu bile zaslepljene tokom praćenja, što je moglo uticati na rezultate. Na kraju, upis i vežbanje za ispitivanje zaustavljeni su dve godine zbog blokade COVID-19, čime je povećana stopa učesnika koji su napustili studiju i potencijalno ograničena statistička moć analize.

U 2021. godini bilo je 7,44 miliona smrtnih slučajeva koji se mogu pripisati moždanom udaru širom sveta, prema ažuriranju statistike o srčanim bolestima i moždanom udaru iz 2024. Američkog udruženja za srce.

Buduća istraživanja bi trebalo da ispitaju osobe koje su preživjele moždani udar sa težim oštećenjem fizičke funkcije ili rizikom od srčanih bolesti, prema autorima studije.

„Profesionalci za rehabilitaciju moždanog udara sada imaju dokaze koji podržavaju implementaciju kratkih, intervalnih protokola visokog intenziteta u kliničkoj praksi. Pokazali smo da je naš program siguran i efikasan u poboljšanju kondicije i udaljenosti hoda kod ljudi nakon moždanog udara, što je važan ishod za osobe koje su preživjele moždani udar“, rekao je Tang.

Detalji i pozadina studije:

  • Studija sprovedena na Univerzitetu McGill u Montrealu i Univerzitetu McMaster u Hamiltonu, Kanada, obuhvatila je 82 odrasle osobe, pretežno bele boje kože (50 muškaraca, 32 žene), u dobi od 40 do 80 godina. Svi su imali blage ili minimalne posledice od moždanog udara pre otprilike 1,8 godina.
  • Učesnici su vežbali na adaptivnim recumbent stepperima koji omogućavaju preživelima od moždanog udara sa širokim spektrom sposobnosti da vežbaju visokim intenzitetom.
  • Procene su obavljene ukupno 3 puta: pre početka vežbanja (osnovna tačka, 0 nedelja), odmah nakon vežbanja (post, 12 nedelja) i praćenje 8 nedelja nakon završetka intervencije (tj. 20 nedelja od osnovne tačke).
  • Na svakoj proceni, istraživači su merili nivoe kardiovaskularne kondicije, uključujući krvni pritisak u mirovanju, krutost arterija, odnos struka i kukova (izračunat merom obima struka u području pupka i obima kukova na kostima kukova), i mobilnost (brzina hodanja i udaljenost).
  • Nijedan učesnik nije iskusio negativne efekte, uključujući osećaj umora, kratkoću daha, bolove u mišićima, grčeve ili vrtoglavicu tokom vežbanja.