Hoćemo li u budućnosti zaista umreti od manjih ogrebotina?

Hoćemo li u budućnosti zaista umreti od manjih ogrebotina?

Prema novom izveštaju Svetske zdravstvene organizacije (SZO), broj antibakterijskih agenasa, uključujući antibiotike, porastao je sa 80 u 2021. na 97 u 2023. Međutim, zdravstvena agencija kaže da postoji „hitna potreba za novim, inovativnim agensi za ozbiljne infekcije i za zamenu onih koji postaju neefikasni zbog široke upotrebe.“

Razgovor sa Džejmsom P. O’Garom, profesorom mikrobiologije, daje uvid o problemu otpornosti na antimikrobne lekove, ili AMR.

Većina posekotina i ogrebotina ne izazivaju infekcije opasne po život. Mnogi ljudi sa infekcijama mogu se sami oporaviti, iako antibiotici mogu ubrzati ovaj oporavak.

Ali za neke ljude, uključujući ljude sa oslabljenim imunološkim sistemom, infekcije mogu biti ozbiljnije i lečenje antibioticima je neophodno. Naše bake i dede i pradede koji nisu imali pristup antibioticima uvek su brinuli o infekcijama. Sada postoji rizik da će, kako bakterije postaju sve otpornije na antibiotike, ovi lekovi za spasavanje života prestati da deluju.

Studija britanske vlade objavljena 2014. procenjuje da na globalnom nivou 700.000 ljudi umre svake godine od otpornih infekcija, uključujući malariju i HIV. Novija studija procijenila je da je broj smrtnih slučajeva samo od otpornosti bakterija na globalnom nivou bio 1,27 miliona u 2019. Ove procene pokazuju da se problem rezistencije pogoršava, što je u skladu sa povećanom upotrebom antibiotika kod ljudi između 2000. i 2018.

Više od polovine svih antibiotika se daje životinjama? na farmama. Većina njih se koristi za povećanje telesne težine i sprečavanje infekcije, a ne za lečenje bolesnih životinja.

Na listi prioriteta Svetske zdravstvene organizacije nalazi se 15 bakterija otpornih na antibiotike. Šest od njih se može nazvati superbaktericama koje su otporne na više antibiotika. Infekcije superbakterijama su uglavnom problem u bolnicama, ali se mogu javiti iu našim zajednicama.

Ovo bi moglo biti tačno. Do sada se pojavila rezistencija na sve licencirane antibiotike. Ovo nije iznenađujuće. Mikroorganizmi su najzastupljeniji oblik života na Zemlji i prethodili su ljudima milijardama godina. Nisu stigli ovako daleko, i ovoliko dugo, bez izuzetne izdržljivosti. Nemamo drugog izbora nego da nastavimo da tragamo za boljim načinima za prevenciju i lečenje infekcija koje oni izazivaju.

Nekoliko studija pokazuje da kraći kursevi antibiotika mogu biti podjednako efikasni kao i duži kursevi. Ali ne bi bilo mudro da pacijenti sami donose odluke o tome. Važno je da se za lečenje infekcije koristi adekvatna doza antibiotika, a da bi se to postiglo važno je trajanje lečenja.

Slažem se da pacijenti ne bi trebalo da se stide zbog uzimanja antibiotika. Na kraju krajeva, oni uzimaju samo antibiotike koje im je prepisao lekar.

Upotreba antibiotika za lečenje bakterijskih infekcija može biti važna. Ali većinu infekcija izazivaju virusi za koje antibiotici ne deluju. Naravno, kada smo bolesni, ne razmišljamo o tome koju vrstu infekcije imamo, samo želimo da se osećamo bolje.

Roditelji zabrinuti za malo dete nisu zabrinuti zbog rezistencije na antibiotike kada odu kod svog lekara opšte prakse. Na kraju, lekari opšte prakse imaju odgovornost da prepisuju antibiotike samo kada su potrebni i pacijenti moraju da veruju svom lekaru opšte prakse da donese ovu odluku.

Vlade prepoznaju ovaj problem. Farmaceutske kompanije imaju ključnu ulogu. SAD, Velika Britanija i EU koriste nekoliko mehanizama da finansijski nagrađuju kompanije za razvoj novih antibiotika.

Međutim, SZO je upozorila da se ne razvija dovoljno novih antibiotika. Donošenje novog antibiotika pacijentima je dug i naporan proces.

Vellcome Trust, dobrotvorna fondacija, izvestila je da samo jedan od 70 novih antibiotika dođe na tržište. Podrška istraživanjima na univerzitetima i industriji je važna za pronalaženje novih lekova koje farmaceutske kompanije mogu doneti kroz cevovod za razvoj antibiotika.

Da, ima. Analogni koncept u razvoju antibiotika bi bio potraga za nepromenljivim metama lekova, ili drugim rečima, ciljevima antibiotika koji ne mogu mutirati da izazovu rezistenciju bez uticaja na opstanak bakterija.

Dok nastavljamo da štitimo antibiotike koje imamo, naučnici istražuju uzbudljive nove načine za rešavanje ovog problema. Nove vakcine za sprečavanje infekcije, virusi koji ciljaju na bakterije (zvani fagi), potpuno novi antibiotici, antimikrobni peptidi (kratki delovi proteina) i nukleinske kiseline (kratki delovi DNK) su pokazali potencijal.

Istorijski gledano, mnoge gljive i bakterije koje proizvode antibiotike pronađene su u zemljištu, gde su koristile ova jedinjenja da se takmiče jedna sa drugom. Nažalost, većina mikroba u zemljištu ne može da raste u laboratoriji. Naučnici sada koriste pametne načine da uzgajaju prethodno „nekulturne“ mikrobe iz različitih uzoraka i otkriju nove antibiotike.

Drugi pristup je razvoj lekova koji ne ubijaju bakterije, već ograničavaju štetu koju nanose ljudima. Ovakvi lekovi ne bi trebalo da budu otporni i mogli bi biti dovoljni za lečenje infekcija ako naš imuni sistem može da završi posao.

Konačno, upotreba antibiotika u novim i različitim kombinacijama ima dokazani potencijal. Slično tome, novi adjuvansi (ne-antibiotska jedinjenja) za povećanje moći starijih antibiotika mogu im omogućiti da se koriste protiv otpornih infekcija.