Da li je ‘trening’ prečica do zaštite mentalnog zdravlja?

Da li je ‘trening’ prečica do zaštite mentalnog zdravlja?

Životni trener, velnes trener, poslovni trener, trener za mršavljenje, trener za raskid – lista se nastavlja i nastavlja. Sve su različite titule za slične poslove, sa istim ograničenjem: svako može tvrditi da je stručnjak.

Samo „trening“ u zdravstvu je tržište od 7,6 milijardi američkih dolara u Sjedinjenim Državama, povezano sa industrijom velnes i lifestile medicine, kao i sa kulturom uticajnih društvenih medija. Sa stalnim nedostatkom lekara i radnika za mentalno zdravlje, mnogi Amerikanci vide trenere kao personalizovaniju alternativu tradicionalnoj nezi o fizičkom i mentalnom zdravlju.

Ipak, profesija je loše regulisana, što je može učiniti utopijom za prevarante; neobučeni ljudi koji daju savete o zdravlju, psihologiji i ishrani; i, u nekim slučajevima, ponašanje nalik kultu, kao što je trener koji ohrabruje kupce da prekinu veze sa porodicom i prijateljima.

A sada kada je zdravstvena obuka AI ušla u ćaskanje, ovi problemi će verovatno rasti.

Kao licencirani klinički socijalni radnik koji je specijalizovan za mentalno zdravlje i javno zdravlje, primetio sam rastuću popularnost koučinga i kako izgleda da interesovanje pacijenata potiče od nedostatka pristupačne i pristupačne zaštite mentalnog zdravlja.

Treneri imaju potencijal da popune prazninu i rade zajedno sa terapeutima kako bi pomogli klijentima. Mnogi ljudi traže koučing kako bi im pomogli da donesu veliku odluku ili da ih drže odgovornim za napredak ka zacrtanom cilju — od pokretanja biznisa do pridržavanja svojih velnes rutina. Međutim, pošto je industrija neregulisana, važno je da ljudi razumeju njene granice pre nego što koriste usluge trenera.

U širem smislu, treneri pomažu nekome u kreiranju plana za postizanje specifičnih ciljeva — na primer, promena u karijeri, ishrani ili odnosima. Može biti efikasan u pomaganju ljudima da upravljaju hroničnim stanjima, kao što je dijabetes, između poseta lekaru i da prate njihov plan lečenja.

Usred COVID-19, fizičko i mentalno zdravlje postalo je teže pristupačno, što je možda doprinelo popularnosti koučinga. Ljudi koji su već bili skeptični prema zdravstvenom sistemu obratili su se trenerima u nadi da će dobiti jedan na jedan specijalizovani tretman.

Drugi faktor koji doprinosi može biti uspon ekonomije svirki, sa koučingom koji je privlačan ljudima koji žele da budu samozaposleni. Društveni mediji i internet takođe su podstakli popularnost koučinga tako što su olakšali istraživanje i dobijanje zdravstvenih saveta, bez obzira da li je taj savet tačan.

Jednostavan odgovor je ne. Iako podseća na terapiju, koučing ne zahteva licenciranje, akreditaciju ili formalno obrazovanje. Od terapeuta, s druge strane, zahteva se da budu u dobrom stanju sa zakonom, da imaju godine obuke, da budu regulisani od strane upravnih tela i profesionalnih udruženja i da se pridržavaju smernica tela za licenciranje kako bi klijenti bili bezbedni.

Uobičajeni je stereotip da je koučing za „visoko funkcionalne“ ljude i da je orijentisan ka budućnosti, dok je terapija fokusirana na prošlost i pronalaženje problema sa ljudima. Kao licencirani terapeut, mislim da ovo ne može biti dalje od istine. Terapeuti se fokusiraju na pomoć osobi da procesuira svoju prošlost, fokusira se na sadašnjost i radi na ciljevima u budućnosti.

Po mom iskustvu, smatram da ove neistine pojačavaju stigmu oko mentalnog zdravlja i sprečavaju ljude da dobiju odgovarajuću pomoć.

Prema jednoj akademskoj studiji, 25% do 50% ljudi koji se angažuju sa životnim trenerom ima mentalno zdravlje koje zahteva viši nivo podrške. I iako su mnogi treneri pametni u „terapijskom govoru“, često im nedostaje obuka da prepoznaju kada su potrebe klijenata iznad onoga što bi trebalo da pruže.

Jedna od najvećih zabrinutosti u vezi sa koučingom je to što mu nedostaje centralno upravljačko telo koje bi regulisalo i nadgledalo članove. Industrija je preduzela neke korake ka boljem nadzoru i postoji jedno ustanovljeno telo za akreditaciju — Međunarodna federacija trenera.

Međutim, nije uslov da se ljudi koji se identifikuju kao treneri pridruže ovoj organizaciji. Sertifikate može dati bilo ko ili bilo koji program, ali obuka nije standardizovana.

Ovaj nedostatak regulative znači da svako može da pruži obuku, uključujući terapeute koji su izgubili licence zbog neetičkog ponašanja. To je takođe dovelo do toga da treneri društvenih medija i uticajni ljudi šire dezinformacije i konfuziju o mentalnim zdravstvenim stanjima. Ovo je zabrinjavajuće jer nelicenciranim provajderima, uključujući trenere, zakonski nije dozvoljeno da dijagnostikuju stanja mentalnog zdravlja, kao što su depresija ili anksioznost, ili da im pružaju lečenje.

Druga briga je obučavanje ranjivosti klijenata da budu finansijski prevareni, maltretirani ili davani opasni saveti, kao što su uvredljivi predlozi za podizanje dece. Klijenti koji treniraju nemaju zakonska prava koja imaju klijenti terapije, kao što je poverljivost pacijenata.

Konačno, životni koučing se u velikoj meri oslanja na pozitivnu psihologiju, koja se fokusira na lične snage i pozitivne osobine za sreću – ukratko, gledati sa svetle strane i ne fokusirati se na negativne. Od svog osnivanja, pozitivna psihologija je bila pod lupom zbog osporavanja naučnih tvrdnji o uspehu terapije. I dok ovaj pristup funkcioniše za neke, drugi smatraju da je previše individualistički, ne pridajući dovoljno težine tome kako spoljna pitanja kao što je sistemski rasizam mogu da igraju ulogu u mentalnom zdravlju.

Na kraju krajeva, potrebe svake osobe su individualne i životni trener bi mogao biti od pomoći. Međutim, postoje neka razmatranja koja treba imati na umu tokom prve konsultacije:

Life coaching ima potencijal da bude kratkoročna praksa zasnovana na dokazima, ali potencijalni klijenti moraju pažljivo da razmotre da li je prikladan za njih.