Deca, a i bebe, najčešće slušaju i gledaju pesmice, crtane filmove i različite video klipove. Ono što uvek možemo da primetimo jeste da su deca odjednom mirna, tiha i zainteresovana za sadržaj koji im je predstavljen. Međutim, ta zainteresovanost može trajati satima, dok deca zanemaruju fizičku aktivnost i istraživanje sveta oko sebe.
Sadržaj koji deca gledaju na ekranima često ne razumeju i iz njega ne uče. Brzo smenjivanje slika i jarke boje privlače njihovu pažnju, ali ne doprinose razvoju motorike i važnosti korišćenja prstiju. Umesto toga, deca se fokusiraju na skrolovanje, što može negativno uticati na razvoj šake.
Brzo menjanje sadržaja može skratiti pažnju dece. Iako se čini da deca dugo zadržavaju pažnju, stalna promena sadržaja čini njihovu pažnju još kraćom, što ih navodi da stalno traže nove podsticaje.
Komunikacija sa drugima uključuje verbalne i neverbalne poruke. Kada razgovaramo, pratimo sagovornika i prilagođavamo svoj iskaz kako bismo održali interakciju. Međutim, sadržaj na elektronskim uređajima zahteva samo pasivno gledanje, što ne omogućava dvosmernu komunikaciju.
Izlaganjem dece elektronskim uređajima značajno se ograničava njihov razvoj, uključujući motoriku, govor i pažnju. Roditelji često koriste uređaje kao „bebisiterke“, što može dovesti do prekomernog vremena provedenog ispred ekrana.
Učenje jezika zahteva interakciju, a pasivno slušanje nije efikasan način. Deca najbolje uče kroz pokret i iskustvo, što im omogućava da primene nova znanja u svakodnevnom životu. Svetska zdravstvena organizacija preporučuje da deca do 2. godine ne budu izložena ekranima, a nakon toga izlaganje treba strogo kontrolisati.
