Isečak: Pre više od 5 miliona godina, voda iz Atlantskog okeana je pronašla put kroz Gibraltarsku moreuz. Ova teorija sugeriše da je voda brzo ulivala u Mediteran, koji je tada bio suva slana kotlina. Istraživanje pokazuje da je ovaj događaj mogao biti najveća poplava u istoriji Zemlje.
U malo više od 5 miliona godina, voda iz Atlantskog okeana je pronašla put kroz današnju Gibraltarsku moreuz. Prema ovoj teoriji, okeanska voda je jurnula brže od automobila niz kilometarsku visinu prema praznom Mediteranu, iskopavajući duboku provaliju na svom putu. Mediteran je tada bio uglavnom suva i slana kotlina, ali je toliko vode nadošlo da se napunila u samo nekoliko godina.
Na vrhuncu, poplava je ispuštala oko 1.000 puta više vode od današnje Amazone. To je teza koju je jedan od istraživača izneo u studiji iz 2009. godine o podvodnom kanjonu iskopanom duž Gibraltara, za koji je pretpostavio da je oblikovan ovom masivnom poplavom. Ako je tačno, Zanclean megaflod bi bio najveća pojedinačna poplava zabeležena na Zemlji.
Međutim, ovakve izvanredne tvrdnje zahtevaju izuzetno čvrste dokaze. Naše najnovije istraživanje ispituje sedimentne stene iz Zanclean ere koje deluju kao zapis o tome kako je voda prolazila kroz razmak između današnje Sicilije i afričkog kopna, ponovo punivši istočnu polovinu Mediterana.
Naše otkriće je najnoviji obrt u priči koja je počela krajem 19. veka. Tada su geolozi koji su proučavali stene bogate solju oko Mediterana postali sve svesniji da se nešto neobično dogodilo pre otprilike 5 do 6 miliona godina, dobro pre glacijacija nedavnih ledenih doba: more se osušilo.
Nazvali su to doba „Mesinijskom“ i sušenje je na kraju postalo poznato kao Mesinijska kriza saliniteta. U 1970-im, naučnici su prvi put bušili duboko ispod Mediterana u sedimentne stene iz Mesinijske ere. Napravili su tri iznenađujuća otkrića.
Prvo, pronašli su masivan sloj soli – debljine nekoliko kilometara – ispod većine morskog dna. Ovo je potvrdilo da se dogodila velika ekološka promena pre oko 6 miliona godina, kada su se tektonske ploče pomerile i more postalo uglavnom izolovano od Atlantskog okeana. Drugo, odmah iznad ovog sloja soli, pronašli su sediment sa fosilima iz plitkih, nisko-slanih jezera.
Ovo sugeriše da je Mediteransko more palo više od kilometra ispod današnjeg nivoa, a dok se većina vode isparila, so je ostala. Serija jezera bi ostala u najnižim delovima kotline, osvežena i relativno bez soli od potoka. Ova interpretacija je takođe podržana seizmičkim istraživanjima morskog dna koja su otkrila reke koje su nekada prolazile kroz suvu oblast.
Treće, stene iznad soli su se naglo prebacile na tipičan dubokomorski sediment. Sada znamo da je manje od 11% mediteranskih morskih vrsta preživelo krizu, pokazujući koliko je veliki i dugotrajan bio uticaj na život u moru.
Termin Zanclean Flood je skovan u 1970-im da se odnosi na kraj krize, bez da su naučnici zaista znali šta je ona obuhvatala ili koliko je vremena bilo potrebno da se suvi Mediteran ponovo napuni.
Sledeći proboj dogodio se 2009. godine, kada su geofizički podaci za planirani tunel između Afrike i Evrope kroz Gibraltar sugerisali da je ogromna podvodna provalija između Atlantskog okeana i Mediteranskog mora morala biti stvorena
