Iskustva manjih specijalizovanih izložbi pokazuju da se obećani „razvojni bum“ često pretvori u dugotrajan teret. Španska Saragosa je nakon Expo‑a 2008 ostala sa računom od najmanje 700 miliona evra, dok su ekološke grupe već tada kritikovala „betoniranje u ime očuvanja vode“ ( Reuters). U južnokorejskom Jeosu, gde je za Expo 2012 potrošeno oko 10 milijardi vona (oko 7 mrd €), već godinu dana posle sajma kompleks je zjapio prazan, a lokalni hotelijeri i ugostitelji beležili su pad prometa od 30–40 odsto (Korea Joongang Daily). Najdrastičniji primer stiže iz Astane: bivši ministar sporta i predsednik organizacionog odbora Expo‑a 2017 osuđen je na 14 godina zatvora zbog primanja mita, dok su procene troškova varirale od 3 do 5 milijardi dolara (RadioFreeEurope / RadioLibertyEngineering News-Record).
Upravo zato stručnjaci upozoravaju da se iza zvučnih slogana o „podizanju međunarodnog ugleda“ često kriju socijalni rezovi, zamena zelenih površina betonom i sunovrat ekoloških okolnosti, a objekti ostaju bez jasne namene posle zatvaranja kapija sajma.
Srbija i EXPO 2027
Poruka studenta FDU, u nedavno objavljenom filmu EXPO 2027: Skok u budućnost, državi je jasna — ako se EXPO 2027 nastavi postojećom putanjom, Srbija rizikuje da kupi da kupi kartu u jednom smeru za ekonomsku periferiju i ekološki minus, umesto za „prozor u svet“.
