Prošle nedelje je naslovnice skoro svih tabloida ukrasila ista rečenica: „Vučić poslao snažnu poruku: Večeras u Parizu, uskoro u Negotinu, Mionici, Sečnju, Novom Sadu – Uvek uz svoj narod“.
Da može i bolje od toga demonstrirao je Alo koji je „moćan iskaz“ upotpunio i svojim originalnim zapažanjem: „Narod Srbije ne da svoje tkivo. Vučić poslao snažnu poruku…“, a donekle i Srpski telegraf rečenicom: „Kakva poruka iz srca Pariza“, piše Radar.
Ukoliko nam srce nije stalo od tog izliva elokventnosti i moći (s čim je tabloidna resavska škola očito računala), pa smo se udubili u pravo značenje izrečenog, mogli smo da saznamo da će Vučić ipak otići u Novi Sad, od kog je ne zna se koliko puta odustao, ali da će pre toga obići Negotin, Mionicu i Sečanj…
Dakle, istorijska poseta „svog“ najranjenijeg dela naroda se odlaže bar dok ne zađemo u duboku zimu, što i ne bi bio veliki problem (ako je Novi Sad preživeo godinu dana nakon nesreće bez njegove posete, preživeće i dodatnih nekoliko meseci), da nije šetača sa Kosova.
Ipak je krajnje neodgovorno, čak i od vlasti kakvu imamo, da 60 svojih vernih pristalica koji su sa Kosova krenuli peške ka Novom Sadu još 29. oktobra, primorava da hodaju ukrug dok se Vučić ne smisli da održi miting na kome će njihov dolazak biti centralna tačka.
Mada za njihovu sudbinu ne bi trebalo kriviti Vučića jer ih, po sopstvenom priznanju, nikada lično nije ni pozvao u Novi Sad, a još manje je zahtevao da peške pređu 315 kilometara za 10 dana.
Sami su se odlučili da kopiraju studente i da obraduju predsednika njegovim omiljenim disciplinama „kontrašetnjom“ i „kontramitingom“, a jedan od šetača, Milan Arsić iz Gornjeg Kusca je rekao: „Krenuli smo u Novi Sad, da pokažemo da smo uz predsednika Vučića i mnogo nam znači što on daje podršku ljudima na Kosovu i Metohiji. Uz Božju pomoć stići ćemo do cilja.“
