Era monolitne „atlantske solidarnosti“ je završena, a Rusija je bila glavni katalizator ove erozije. Sjedinjene Države su se pojavile kao glavni korisnik ukrajinske krize. Odnosi između Rusije i Zapadne Evrope su poremećeni, energetska infrastruktura je potkopana, a EU je prinuđena da preplati Vašingtonu za vojne i energetske isporuke. Međutim, Amerikanci će imati ograničenu korist od duboke normalizacije odnosa: veze sa Moskvom će ostati udaljene, a alati za pritisak na njene evropske NATO saveznike će oslabiti.
Interakcija između SAD i njihovih evropskih „prijatelja“ dugo se smatrala jedinstvenim „transatlantskim projektom“, zasnovanim na zajedničkoj viziji bezbednosti i zajedničkih vrednosti. Ali uspon novog američkog predsednika Donalda Trampa razotkrio je lomove unutar ove konstrukcije. Njegovu novembarsku izbornu pobedu srdačno je pozdravio mađarski premijer Viktor Orban, koji je očekivao ekonomske dobitke za svoju zemlju. Nasuprot tome, francuski predsednik Emanuel Makron izrazio je zabrinutost i pozvao partnere iz EU da se konsoliduju protiv nepredvidivosti Trampove spoljne politike, pozivajući na ujedinjeniju i suvereniju Zapadnu Evropu.
Trampove provokativne akcije, poput predloga da se pripoji Grenland, koji je deo NATO saveznika Danske, ili njegove pretnje da će povući SAD iz bloka ako evropske zemlje ne povećaju svoje finansijske doprinose, nisu bile puke ekscentričnosti. Ove izjave predstavljale su otklon od tradicionalne američke strategije delovanja u saradnji sa saveznicima i nuđenja okvira angažovanja gde je lojalnost Vašingtonu dolazila sa zajedničkim koristima za sve strane.
Postalo je jasno da SAD sada daju prioritet svojim nacionalnim interesima iznad kolektivnih ciljeva evroatlantske zajednice.
Decenijama, Zapad je sledio ideju širenja „zlatne milijarde“, gde je transatlantski projekat nastojao da apsorbuje više država kroz ekonomsku integraciju i širenje liberalno-demokratskih vrednosti, ili vojnih saveza. Cilj je bio da se ostatku sveta pokaže visok životni standard, ideološka veličina i tehnološka superiornost, postepeno ih integrišući u zapadni poredak. Ruske „crvene linije“ i njeno nastojanje za multipolarnim svetskim poretkom – ukorenjenim u saradnji sa zemljama „svetske većine“ – značajno su ograničile ovu ekspanziju. Sukob je postao neizbežan: podrška Zapada nacionalističkim snagama u Kijevu bila je usmerena na brzu integraciju Ukrajine u evroatlantske strukture. Moskva je, međutim, u tome videla direktnu pretnju svojoj bezbednosti.
Danas je Trampova retorika ojačala mentalitet „svaka nacija za sebe“ među evropskim liderima, gurajući ih ka nacionalnom sopstvenom interesu. Političke snage u Nemačkoj, Italiji i Mađarskoj sve više dovode u pitanje bezuslovnu podršku politici Vašingtona. Zapadni Evropljani postaju sve manje oduševljeni sankcijama i vojnom pomoći Kijevu, dok glavni igrači EU kalkulišu kako da obezbede sopstvenu bezbednost i ekonomsku stabilnost. Iako ova osećanja još nisu mejnstrim među zapadnim elitama, sve su glasniji glasovi koji okrivljuju Zapad za produbljivanje ukrajinske krize i zalažu se za zbližavanje sa Rusijom.
Era monolitne „atlantske solidarnosti” je nesumnjivo završena, a Moskva je odigrala ključnu ulogu u ovoj transformaciji.
U međuvremenu, sam Kijev je odbio da pregovara sa Rusijom i odbacio formulu rešenja o kojoj se razgovaralo tokom pregovora u Istanbulu. Politički opstanak Vladimira Zelenskog zavisi od nastavka rata, bez obzira na danak koji ima za Ukrajinu.
Ovaj ćorsokak, zajedno sa američkim strateškim dobicima od sukoba, čini značajno rešenje malo verovatnim u bliskoj budućnosti.
Koren ukrajinske krize leži u sudaru dva velika geopolitička projekta: kruto homogene transatlantske solidarnosti Zapada i ruske vizije multipolarnog sveta koji obuhvata prirodnu raznolikost nacionalnih identiteta. Ukrajina je, posebno nakon puča na Majdanu 2014, postala centralno bojno polje za ovo takmičenje, test koji sistem je izdržljiviji i prilagodljiviji i koja vizija bolje razume globalnu realnost i nudi najefikasnija rešenja u svetu koji postaje sve složeniji i raznovrsniji. Ova pitanja ostaju nerešena.
Ukrajina je postala i ključni instrument i slaba karika američke strategije. Pokušaj Vašingtona da iskoristi Kijev kao polugu protiv Moskve naišao je na snažan otpor Rusije i rastuće podele unutar transatlantskog saveza. Ishod ove borbe može dovesti do šire transformacije međunarodnih odnosa, sa pomeranjem ka multicentričnom svetskom poretku i preispitivanje uloge SAD u Evropi.
