U jednom od najprovokativnijih ambijenata sezone, Valentino je prikazao visoku modu unutar javnih toaleta. Ova neobična postavka, inspirisana Dejvidom Linčem, istražuje granice između javnog i privatnog. Prikazivanje je izazvalo snažne reakcije publike, koja je uživala u ovom neobičnom konceptu.
Valentino je izveo reviju u javnim toaletima, što je predstavljalo hrabru subverziju klasičnog stila kuće. Postavka je bila pažljivo rekonstruisana, sa svim detaljima, od pločica do sapunica, obasjana uznemirujućom crvenom svetlošću. Ova neobična lokacija postavila je ton za hrabru viziju Alessandra Mišela.
Mišel, sa pozadinom u kostimografiji, stvara narative kroz svoje kolekcije, kombinujući inspiracije iz pozorišta i filma. Njegova revija u Parizu bila je jedna od najistaknutijih, privlačeći eklektičnu publiku, uključujući poznate ličnosti poput Džareda Leta i Barija Kogana. Njihova prisutnost dodatno je pojačala nadrealnu energiju događaja.
Mišel često bira mesta sa dubokim istorijskim ili kulturnim značajem, ali je ovaj javni toalet bio pametna subverzija njegovog prepoznatljivog stila. Rezultat je bio revija koja je istraživala granice između intimnosti i izloženosti, kao i nejasne granice identiteta u savremenoj modi.
Modeli su izlazili iz kabina, neki su se zaustavljali da pogledaju svoja lica u ogledalima, brišući granicu između ličnog i performativnog. Odeća je bila čista teatralnost: kape, kapuljače i tamne naočare skrivale su lica, dok su prozirni goli topovi otkrivali grudi i intimnost tela, stvarajući direktan kontrast između pokrivanja i otkrivanja.
Mišelovi dizajni karakterišu kaleidoskopski miks vremena i kultura, kombinujući elemente iz različitih istorijskih perioda. On sebe smatra „umetničkim arheologom“, istražujući kako su ukrašavanje i ukrasi evoluirali kroz vekove.
Jedan od upečatljivih primera je složeno veš sa bogatom svilenom bustierom i krutom viktorijanskom kragnom, čiji je preklop ostavljen provokativno otvoren. Barokni motivi i volani iz 18. veka sukobili su se sa prevelikim, izbledelem farmerkama, dok je njegov prepoznatljiv maksimalistički miks leoparda, veštačkog krzna i tvida stvorio napetost.
Bilo je toliko stilova da su se opirali opisu, što je i bio cilj. Preopterećeni izgledi bili su namerni, jedinstvena vizija viška koja definiše Mišelov estetski izraz. Publika je bila uzbuđena, a aplauz je bio glasan, reakcija trenutna. Ova revija nije bila samo kolekcija, već izjava, disruptivna i nepoštovana, koja je klasičnu kuću uvela u novo, neočekivano područje.
Mišel je reviju postavio kao meditaciju o identitetu i intimnosti. Opisao je javni toalet kao „kontra-mesto“ koje briše razliku između javnog i privatnog, intimnosti i izloženosti, nazivajući ga „prostorom gde postoji ritual brige o intimnostima“. Za njega, to je „ponosno političko“ okruženje koje subvertuje klasifikaciju.
Na taj način, Mišel je dokazao da njegova moda nije samo oblačenje — to je borba identiteta, napetost između skrivanja i izlaganja. I iznad svega, pripovedanje na najprovokativniji način.
