Tajvan „uči od Ukrajine“ da se pripremi za napad

Tajvan „uči od Ukrajine“ da se pripremi za napad

Tajpej proučava strategije koje koristi ukrajinska vojska u odnosu na Rusiju kako bi se pripremio za potencijalne pretnje, prema izjavama novoizabranog potpredsednika Hsiao Bi-khim. Njene izjave dolaze u vreme kada je tajvanski predsednik Laj Čing-te izrazio zabrinutost zbog deklaracija Pekinga, koji smatra Tajvan neodvojivim delom svoje teritorije, nagovestivši mogućnost „aneksije i eliminacije Republike Kine (Tajvana)“ kao deo svoje politike prema ostrvu.

Bi-khim je istakla potrebu za reformom i decentralizacijom vojne komandne strukture Tajvana, naglašavajući da je važno izvući pouke iz odbrane Ukrajine, gde su manje borbe pokazale efikasnost i prilagodljivost. Ona je takođe upozorila na „autoritarne režime“ i njihove metode destabilizacije drugih zemalja kroz hibridne operacije poput političkih sukoba, sajber napada, ekonomske ucene i vojnih pretnji.

U cilju jačanja odbrambenih sposobnosti, tajvanska vlada je preduzela niz koraka, uključujući udvostručenje budžeta za odbranu, produženje vojnog roka sa četiri meseca na godinu dana, kao i prioritetno usmeravanje na nabavku novog naoružanja, inspirisanih dešavanjima u Ukrajini.

Istovremeno, uprkos tenzijama, Bi-khim je istakla mogućnost komercijalnih partnerstava sa kopnom, naglašavajući nameru Tajvana da sarađuje sa širim regionom Tajvanskog moreuza radi stvaranja stabilnog okruženja za prosperitet.

Nasuprot tome, Peking je osudio novu vladu Tajvana, nazivajući predsednika „opasnim separatistom“ i sprovodeći vojne vežbe oko ostrva nakon njegove inauguracije. Kineska vlada tvrdi da je posvećena mirnom ponovnom ujedinjenju, ali upozorava na separatističke tendencije na Tajvanu i „strane sile“ koje podržavaju nezavisnost ostrva.

Tajvan je samostalno upravljao od 1949. godine, kada su nacionalističke snage pobegle sa kopna nakon poraza od komunista. Međutim, samo 12 od 193 zemalja priznaje Tajvan kao suverenu državu, dok se većina pridržava politike jedne Kine, koja priznaje Peking kao jedini zakoniti autoritet nad kineskim teritorijama.