Pariski klimatski sporazum iz 2015. godine nije nametanje sankcija Sjedinjenim Američkim Državama, kako tvrde kritičari poput bivšeg predsednika Donalda Trampa, ali to nije zaustavilo svet od daljeg globalnog zagrevanja. Sporazum se uglavnom oslanja na dobrovoljne ciljeve za smanjenje emisija gasova koji doprinose efektu staklene bašte, prilagođavajući se promenljivim političkim okolnostima u Sjedinjenim Državama.
Donald Tramp je započeo proces povlačenja SAD iz Pariskog sporazuma ubrzo nakon preuzimanja dužnosti predsednika, što je bio drugi put da je to učinjeno. Međutim, njegov naslednik, predsednik Džo Bajden, vratio je SAD u sporazum već drugog dana svog mandata. Očekivano povlačenje SAD izazvalo je žestoke reakcije širom sveta, s obzirom na istorijsku odgovornost Sjedinjenih Država za veliki udeo u emisijama gasova sa efektom staklene bašte, njihovu ulogu u međunarodnim klimatskim pregovorima i poziciju kao najvećeg svetskog proizvođača fosilnih goriva.
Glavni cilj Pariskog sporazuma je održavanje rasta globalnih temperatura ispod 1,5 stepeni Celzijusa iznad predindustrijskog nivoa, sa opcijom da se ograniče ispod 2 stepena Celzijusa, smanjenjem emisija gasova koji doprinose globalnom zagrevanju. Sporazum predstavlja okvir za akciju, a ne samostalno rešenje, ističe Mohamed Adou, osnivač PoverShift Afrike i iskusni učesnik u klimatskim pregovorima.
Pariski sporazum je deo Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama, koja je usvojena 1992. godine na Samitu o Zemlji u Riju. Tehnički, sporazum nije pravno obavezujući ugovor, što je omogućilo SAD da se pridruže sporazumu bez odobrenja Senata. Zemlje koje učestvuju trebalo bi svakih pet godina da podnesu nacionalne ciljeve smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte, poznate kao nacionalno određeni doprinosi (NDC), koji bi se trebali postavljati ambicioznije tokom vremena.
Poslednji NDC-ovi trebalo bi da budu dostavljeni narednog meseca, a Bajdenova administracija već je podnela plan za smanjenje emisija SAD za dve trećine do 2035. godine u odnosu na nivoe iz 2005. godine. Pored toga, sporazum obavezuje bogate zemlje poput SAD da pruže finansijsku podršku siromašnijim zemljama za prilagođavanje i ublažavanje uticaja klimatskih promena.
Sjedinjene Države su bile kritikovane zbog nedovoljne finansijske podrške globalnim naporima za borbu protiv klimatskih promena, imajući u vidu njihovu istoriju značajnog zagađenja i ekonomske moći. Međutim, nedavna američka klimatska pomoć siromašnim zemljama pokazuje pomak u pravcu veće angažovanosti, iako mnogi smatraju da je to još uvek nedovoljno.
Povlačenje SAD iz Pariskog sporazuma može imati posledice na globalnu klimatsku diplomatiju i uticaj SAD na međunarodnu politiku zaštite životne sredine. Stručnjaci upozoravaju da bi SAD mogle propustiti priliku za vođstvo u oblasti obnovljivih izvora energije, prepustivši tu ulogu drugim zemljama kao što je Kina.
Ukupno posmatrano, Pariski sporazum predstavlja važan okvir za globalne napore u borbi protiv klimatskih promena, iako mnogi smatraju da su potrebne dodatne akcije i veća angažovanost svih zemalja kako bi se postigli postavljeni ciljevi u očuvanju planete od daljeg zagrevanja.
