Prošle su dve godine od razornog zemljotresa koji je 6. februara 2023. pogodio jug Turske i susednu Siriju, ali za mnoge preživele, bol, sećanja i neizvesnost i dalje su deo svakodnevice. Zemljotres jačine 7,8 stepeni Rihterove skale, praćen još jednim snažnim potresom samo nekoliko sati kasnije, odneo je preko 53.000 života u Turskoj i 6.000 u Siriji, dok su stotine hiljada zgrada sravnjene sa zemljom ili teško oštećene.
Omer Aidin, 51-godišnji električar iz Iskenderuna, jedne od najteže pogođenih oblasti u turskoj provinciji Hataj, kaže da se zvuci katastrofe i dalje proganjaju njegov um. „Zvukovi urušavanja zgrada, jauci ljudi koji traže pomoć… i dalje se tresem kada mi dođu u misli“, rekao je Aidin u telefonskom razgovoru.
On je te kobne noći uspeo da izvuče svoju stariju majku i troje dece iz ruševina, ali su nakon toga četiri dana proveli na hladnoći u improvizovanom skloništu sastavljenom od plastičnih cerada i drvenih dasaka. Danas, dve godine kasnije, on i njegova porodica još uvek žive u kontejnerskom naselju, gde se bori da sastavi kraj s krajem.
„Ponekad uspem da nađem neki privremeni posao kao električar, ali poslova ovde gotovo da nema“, kaže Aidin. Njegova mesečna državna penzija jedva pokriva osnovne troškove života, a dodatni finansijski pritisak stvara lečenje njegovog najstarijeg sina, koji redovno mora da putuje u bolnicu u Adani, udaljenu 135 kilometara. Njegovo najmlađe dete je još u školi, dok srednji sin čeka da započne vojnu službu.
Osim finansijskih poteškoća, Aidin se suočava i sa nesigurnim životnim uslovima u kontejnerskom kampu. „Sanitarni uslovi su loši, zimi je hladno, a leti nepodnošljivo vruće“, priča. Iako turska vlada planira izgradnju novih stambenih jedinica, Aidin se plaši da neće moći da priušti troškove života u novom domu. „Nemam ni novčića, šta ću raditi kada se budem uselio?“ pita se on.
Turske vlasti su obećale izgradnju 452.983 stambene jedinice, prodavnica i poslovnih objekata do kraja 2025. godine, a predsednik Redžep Tajip Erdogan izjavio je da će do kraja 2024. biti završeno 45% obećanih objekata. Međutim, međunarodne humanitarne organizacije upozoravaju da obnova teče sporije od očekivanog, a da hiljade ljudi i dalje žive u privremenim kampovima.
„Skoro pola miliona ljudi i dalje se nalazi u kontejnerskim naseljima dve godine nakon zemljotresa“, rekla je Džesi Tomson, šefica Međunarodne federacije Crvenog krsta i Crvenog polumeseca u Turskoj. „Mnogi su izgubili izvore prihoda, a nivo depresije i očaja među preživelima raste. Put do potpunog oporavka je dug i zahteva stalnu podršku i solidarnost“, dodala je ona.
Među onima koji su pokušali da obnove svoj život je i 29-godišnja Erol Songul iz Samandaga, majka dve devojčice od sedam i tri godine. Nakon što je mesece provela u šatorima i kontejnerima, uspela je da ponovo pokrene svoj mali biznis uz pomoć finansijske pomoći turskog Crvenog polumeseca. Otvorila je radnju u kojoj prodaje ribolovačku opremu i preuredila prostor u zadnjem delu prodavnice u mali dom za sebe i svoje ćerke.
„I dalje imam samo jedan san – da se preselim u kuću koja nije okružena višespratnicama“, kaže ona, prisećajući se strašnih trenutaka kada su se zgrade u njenom gradu rušile pred njenim očima.
Dok se Turska trudi da obnovi razorene oblasti, mnogi preživeli poput Aidina i Songul i dalje vode borbu za osnovne životne potrebe. Bez stabilnih izvora prihoda, sa zdravstvenim problemima i nesigurnim životnim uslovima, oni se suočavaju sa realnošću da potpuni oporavak može trajati godinama.
„Svake večeri, kada legnem u krevet, molim Boga da se ne probudim“, kaže Aidin, izražavajući očaj koji deli sa hiljadama drugih koji su izgubili svoje domove, voljene i sigurnost.
Dok obećanja o obnovi i dalje stoje, preživeli nastavljaju da čekaju trajno rešenje – domove u kojima će ponovo moći da izgrade svoje živote, daleko od senke razorne katastrofe koja ih je zauvek promenila.
