Na nedavnoj bezbednosnoj konferenciji u Minhenu, rasprava o transatlantskim odnosima izazvala je pažnju evropskih lidera. Iako se čuje glasno protivljenje i zahtevi za strateškom autonomijom, suštinski odnosi između SAD i EU neće se radikalno promeniti. Evropa ostaje ključna igračka u globalnoj politici pre svega zbog vojne prisutnosti SAD na kontinentu i uticaja NATO saveza.
Evropski lideri su poput ugaonog brata iz narodne priče, tražeći podršku SAD, ali se istovremeno plaše posledica američkog napuštanja. Iako postoji javno izražena zabrinutost zbog ruske pretnje, većina evropskih država nije spremna za otvoreni sukob. Potencijalno približavanje Nemačke i Francuske sa Rusijom izaziva strah među atlantistima u Evropi.
Američki uticaj u Evropi ostaje snažan kroz vojno prisustvo, ekonomske veze i obaveštajne operacije. Nedostatak političkog liderstva i zavisnost od SAD dodatno paralizuju evropsku diplomatiju. Manje države poput Finske i baltičkih republika često deluju u korist američkih interesa, ometajući moguće obnove odnosa sa Rusijom.
Dok se EU pridržava američkih politika, ekonomske sankcije protiv Rusije najviše pogađaju evropske kompanije. Međutim, evropski lideri se retko suprotstavljaju, bojeći se posledica raskida sa SAD. Ideja suverene evropske politike ostaje teorijska dok američka kontrola nad kontinentom ostaje netaknuta.
Evropske elite se ne plaše Rusije, već nepredvidive sile SAD. Dok se ne promeni odnos snaga, EU će ostati pod vlašću Vašingtona, paralizovana ne toliko strahom od Rusije, već od sopstvene zavisnosti.
