Alžir se bori da zadovolji rastuću potražnju za energentima

Alžir se bori da zadovolji rastuću potražnju za energentima

Ovo je mogao biti trenutak za Alžir: napori Evrope da se odvikne od ruskog gasa trebalo je da pruže toj severnoafričkoj zemlji zlatnu priliku da maksimizira izvoz i ostvari veći udeo na energetskom tržištu kontinenta.

U znak obnovljenog interesovanja Zapada za resurse nafte i gasa u zemlji, visoke ličnosti, uključujući Marija Dragija, italijanskog premijera i Antonija Blinkena, američkog državnog sekretara, posetili su Alžir poslednjih nedelja da razgovaraju o energetskoj bezbednosti dok Evropa pokušava da smanji zavisnost od ruskog gasa.

Ovo interesovanje za izvoznika ugljovodonika i rast cena nafte i gasa donose dobrodošlo olakšanje zemlji koja troši svoje devizne rezerve otkako je cena nafte naglo pala 2014.

Ali Alžir, koji je treći po veličini dobavljač prirodnog gasa u Evropi sa oko 8 odsto tržišnog udela, nema dovoljno dodatnog gasa da ga brzo stavi na raspolaganje, kažu stručnjaci za energetiku.

Oni su okrivili dugogodišnji nedostatak stranih investicija u sektoru ugljovodonika u zemlji zbog čega je ostala sa ograničenim slobodnim kapacitetima. Neki su takođe istakli da je politika u vezi sa ugljovodonicima, najvećim deviznim prihodima u Alžiru, često bila bojno polje za frakcije unutar neprozirne političke elite, što je dovelo do čestih promena pravila.

Eni, Total i drugi već investiraju u Alžir, koji gasovodima snabdeva Italiju, Španiju i Portugal. „Alžir je propustio priliku da ostvari svoj puni potencijal“, rekao je Entoni Skiner, konsultant za političke rizike. „To je zbog godina nedovoljnog ulaganja međunarodnih naftnih kompanija zbog istorije teških fiskalnih uslova i ukupnog operativnog okruženja obeleženog birokratijom i sporim donošenjem odluka. U poslednjem krugu licenciranja nafte i gasa 2014. dodeljena su samo četiri od 31 ponuđenog bloka.

Mostefa Ouki, viši naučni saradnik Oksfordskog instituta za energetske studije, rekla je da bi „kratkoročno, Alžir mogao Evropi da obezbedi samo nekoliko dodatnih milijardi kubnih metara gasa“.

Tokom Dragijeve posete 11. aprila, alžirski Sonatrach i Eni, italijanska kompanija, potpisali su sporazum prema kojem će Alžir postepeno povećavati izvoz, dostižući čak 9 milijardi kubnih metara u 2023-24. Ovo je povrh sadašnjih 21 milijardi kubnih metara koje Rim kupuje.

„Možda bi nova geopolitika energetike mogla da omogući povratak međunarodnih partnerstava u uzvodnom sektoru ugljovodonika u Alžiru“, rekao je Ouki. Ali zajednički razvoj novih zaliha gasa bio bi dug proces i mogao bi biti u suprotnosti sa evropskim planovima za dekarbonizaciju. On je takođe napomenuo da bi povećanje domaće tražnje za prirodnim gasom izvršilo pritisak na količine raspoložive za izvoz.

Jedan potencijalni pozitivan znak, rekli su neki analitičari, bilo je uspostavljanje nacionalnog energetskog saveta poslednjih dana na čelu sa Abdelmadžidom Tebunom, predsednikom, sa ciljem da koordinira politiku ugljovodonika.

„To bi moglo pomoći Alžiru da razmišlja o dugoročnoj strategiji, a ne samo da se fokusira na trenutne dobitke“, rekao je Rikardo Fabijani, šef programa za Severnu Afriku u Međunarodnoj kriznoj grupi. On je dodao da je „stalno petljanje sa pravilima ojačalo percepciju da je Alžir nestabilan u svojim uslovima ulaganja“.

Prihod od izvoza nafte i gasa porastao je u 2021. na 35 milijardi dolara, u odnosu na 20 milijardi dolara prethodne godine, prema zvaničnim podacima. Dodatna gotovina je omogućila Alžiru da odloži planove za nepopularna povećanja poreza i reformu subvencija i da uvede novu naknadu za nezaposlene od 90 dolara mesečno sa namerom da „smiri oštećenu omladinu“, kaže Skiner. Nezaposlenost mladih iznosila je 31,4 odsto u 2020. godini, najnoviji podatak koji je navela Svetska banka.

Nepisana pogodba koja podupire politički sistem zemlje je da država daje subvencije i poslove građanima u zamenu za njihovo prihvatanje autokratske vladavine. Ali ovaj aranžman je pohaban sa padom cena nafte 2014.

Tebunovog prethodnika Abdelaziza Buteflika vojska je zbacila 2019. nakon talasa masovnih antirežimskih protesta Alžiraca kojima je dosta korupcije, pada životnog standarda i autokratske vladavine. Oni su trajali godinu dana, ali su na kraju nestali pod uticajem koronavirusa i vladine represije.

„Svaki predsednik koji preuzme vlast ima ograničenu bazu moći i želi da donosi teške reformske odluke samo kada su prihodi mali i kada ih je teže doneti“, rekao je Fabijani. „Kada cena nafte poraste, oni zaustavljaju reforme i počinju da dele novac kako bi povećali svoju popularnost.

Adel Hamaizia, saradnik programa za Bliski istok i severnu Afriku u Chatham House u Londonu, rekao je da iako je vlada Tebune pokrenula neke reformske inicijative da podstakne ulaganja privatnog sektora u sektore kao što su poljoprivreda i nova preduzeća, ona je i dalje „ u hibridnoj situaciji. Želi da pronađe načine za reformu, ali je i dalje zaglavljena oko starog isteka društvenog ugovora usredsređenog na raspodelu rente.

Rast, otvaranje novih radnih mesta, investicije stranog i privatnog sektora bili su ključni za neophodnu rekonstrukciju alžirske privrede, tvrdi Ali Harbi, stručnjak za održivi razvoj i šef konsaltinga AHC-a u Alžiru.

„Prilika koju danas imamo je da iskoristimo dodatne prihode za strukturnu reformu“, rekao je on. „Ne treba da bude orijentisan na subvencije i ista državna preduzeća. Ali ono što imamo ovde je političko pitanje. Naš režim je autoritaran i zasnovan je na birokratiji i vojsci. Oni dozvoljavaju nivo razvoja privatnog sektora, ali se uvek plaše gubitka kontrole.”