Naučna istina može biti zloupotrebljena za namerno obmanjivanje javnosti, tvrdi novo istraživanje pod nazivom „Industrijska distrakcija“, koje će biti objavljeno u januarskom izdanju časopisa Philosophy of Science. Rad istražuje praksu u kojoj velike kompanije i industrijska tela finansiraju visokokvalitetna naučna istraživanja kako bi oblikovali javno mnjenje i politiku u svoju korist, često odvraćajući pažnju sa ključnih problema.
Autori istraživanja, filozofi Dejvid Friborn sa Severoistočnog univerziteta i Kejlin O’Konor sa UC Irvine, ukazuju na primere u kojima su korporacije koristile strategiju distrakcije. Jedan od njih uključuje Coca-Colu, koja je finansirala istraživanja o uticaju fizičke aktivnosti na gojaznost putem Global Energy Balance Networka, neprofitne organizacije optužene za minimiziranje uloge slatkih pića i loše ishrane u nastanku gojaznosti.
Duvanska industrija je takođe naveden primer, jer je trošila ogromna sredstva na finansiranje istraživanja o alternativnim uzrocima bolesti pluća, uključujući azbest, zagađenje vazduha i druge faktore, dok je namerno skretala pažnju sa opasnosti povezanih s duvanom.
„Postoji percepcija da su dezinformacije uglavnom lažne, ali naš rad pokazuje kako i istinita istraživanja mogu obmanjivati kada su selektivno finansirana i korišćena za odvraćanje pažnje javnosti“, rekao je Friborn.
Iako je većina istraživanja finansiranih od strane industrije naučno utemeljena, njihova selektivna primena često zamagljuje granicu između informisanja i manipulacije. Autor navodi kako su sukobljene industrijske agende, poput one Coca-Cole i mlečne industrije, dovele do zbunjujućih poruka o uzrocima gojaznosti, što je otežalo potrošačima da donesu informisane odluke.
Duvanska industrija je otišla korak dalje, finansirajući istraživanja o azbestu kako bi povećala razumevanje njegovih opasnosti, ali sa svesnom namerom da smanji pažnju usmerenu na štetnost duvana. Friborn takve slučajeve opisuje kao „čistu prevaru“.
Autori rada predlažu nekoliko rešenja kako bi se zaštitila javnost od industrijske manipulacije. Jedan od predloga uključuje raspodelu industrijskog finansiranja putem sistema lutrije, dok bi kompanije morale objaviti potencijalne štetne efekte svojih proizvoda prilikom finansiranja naučnih istraživanja.
Međutim, Friborn priznaje da savršeno rešenje ne postoji. „Potpuno odbacivanje industrijskog finansiranja istraživanja nije realno, jer se nauka u mnogim oblastima i dalje oslanja na ovu vrstu podrške. Bez javnog finansiranja na velikoj skali, ovo pitanje će nastaviti da postoji“, dodaje on.
Industrijska distrakcija ima duboke posledice za javno zdravlje i politiku. Sukobljeni interesi i namerna manipulacija naučnim istraživanjima otežavaju potrošačima da donesu informisane odluke o ishrani, zdravlju i načinu života.
„Cilj nije uvek samo sejanje konfuzije“, ističe Friborn. „U nekim slučajevima, industrijska istraživanja mogu imati pozitivan efekat, kao što je povećanje razumevanja o azbestu, ali često to dolazi uz visoku cenu za javnost, koja ostaje bez jasnih i objektivnih informacija.“
Ovo istraživanje otvara važnu debatu o odgovornosti korporacija u finansiranju nauke i njihovom uticaju na formiranje javnog mišljenja. Iako se naizgled bazira na istini, selektivno sprovođenje istraživanja pokazuje kako nauka može postati sredstvo manipulacije u rukama industrije.
