Sirijci pretvaraju plastični otpad u tepihe da bi zaradili za život

Sirijci pretvaraju plastični otpad u tepihe da bi zaradili za život

Na deponiji smeća na severozapadu Sirije, Mohamed Behlal traži plastiku koja će se prodati reciklerima i pretvoriti u podne prostirke i druge predmete u osiromašenoj pobunjeničkoj enklavi.

U Siriji koju drže pobunjenici, recikliranje retko predstavlja ekološki impuls, već sumorni spas za siromašne stanovnike koji traže posao ili stvari koje inače ne bi mogli da priušte.

Boreći se sa smradom, insektima i rizikom od bolesti, 39-godišnji Behlal kosom i golim rukama seče kroz gomilu smeća.

On i dvoje od šestoro njegove dece zarađuju za život prebacujući smeće u selu Hezreh u provinciji Idlib, zarađujući svaki od 7 do 10 dolara nedeljno.

„To je zamorno… ali šta da radimo, moramo da trpimo ovaj težak rad“, rekao je Behlal, koji je raseljen iz susedne provincije Alep tokom građanskog rata u Siriji.

„Hvala Bogu, bar imamo posla sa smećem“, dodao je on.

Behlal je pogođen u nogu tokom borbe i imao je problema da pronađe posao.

Pogrbljen da sakupi komade plastike ili metala, sve baca u kesu da bi prodao obližnjem otpadu.

U sukobu u Siriji poginulo je više od 500.000 ljudi, a oko polovina predratnog stanovništva zemlje je proterano da napusti svoje domove od izbijanja borbi 2011. godine.

Više od četiri miliona ljudi, od kojih većina zavisi od pomoći, živi u oblastima koje kontrolišu džihadisti i grupe koje podržava Turska na severu i severozapadu Sirije.

Na velikom otpadu pored poljoprivrednih polja, radnici razvrstavaju plastično otpatke u gomile prema boji.

Zatim ga iseku i zdrobe na male komade koji se operu i tope u plastične pelete.

Farhan Sleiman (29) je među onima koji rukuju materijalom dovezenim sa deponije.

„Kupujemo plastiku od lutajućih kamiona za smeće i dece“, rekao je Slejman, poreklom iz provincije Homs.

On je izrazio bojazan od rizika od „kolere ili hroničnih bolesti“ zbog rada sa smećem.

Negde drugde u severnoj provinciji Idlib, radnici u fabrici za proizvodnju prostirki i prostirki izbacuju plastične niti jarkih boja dok velike mašine za tkanje škljocaju i zveckaju.

Vlasnik fabrike Kaled Rašu (34) kaže da je pravljenje ćilima porodična tradicija.

„Imamo više od 30 zaposlenih“ u fabrici, pohvalio se kao značajnim podvigom u regionu gde su mnogi bez posla.

Velike prostirke sa geometrijskim dizajnom, neke napravljene od upadljivog crvenog ili ljubičastog plastičnog konca, izlaze iz mašina za tkanje i slažu se u gomile.

Vlasnik radnje Mohamed al Kasem (30) je među onima koji prodaju prostirke, za koje kaže da su hit u oblasti u kojoj je mnogo ljudi raseljeno i živi u osnovnim šatorima ili improvizovanim stanovima.

Otirači napravljeni od reciklirane plastike koštaju između 5 i 15 dolara, dok tradicionalni tepisi u persijskom stilu koštaju oko 100 dolara.

„Leti se povećava potražnja za plastičnim prostirkama“ jer one zadržavaju manje toplote, rekao je Kasem iz svoje prodavnice u Maaret Masrinu, gradu u provinciji Idlib.

Ali „mogu se koristiti i zimi i jeftiniji su“, dodao je on.