Sastanci UN o klimi organizovani na način koji koristi bogatijim, većim zemljama

Sastanci UN o klimi organizovani na način koji koristi bogatijim, većim zemljama

Sastanci COP o klimi organizovani su na način koji koristi bogatijim i većim zemljama na račun manjih i siromašnijih zemalja, prema novoj studiji Univerziteta Lund i Univerziteta u Lidsu. Studija takođe označava zemlje učesnice ili kao radikale, oportuniste, licemeri ili izbegavače.

Svake godine, UN organizuju svoju globalnu Konferenciju strana o klimatskim promenama, „COP“, sa ciljem stvaranja akcije za zaustavljanje klimatskih promena i podrške onima koji su ranjivi na efekte klimatskih promena.

„Naša analiza jasno pokazuje da se neke grupe ne čuju ili ne predstavljaju. Sama struktura ZP onemogućava manjim zemljama da izraze svoje interese jer nisu u mogućnosti da budu prisutne u svim paralelnim pregovorima“, kaže Lina Lefstad, a Ph.D. student na Univerzitetu u Lundu i glavni autor studije.

Studija, objavljena u Critical Polici Studies, zasnovana je na analizi petnaest prethodnih ZP. Analiza pokazuje da zemlje sa većom ekonomskom moći imaju veći uticaj na procese negacije u ZP na račun siromašnijih, često manjih i manje razvijenih zemalja. Ova moć se materijalizuje na različite načine.

Na primer, što je zemlja bogatija, to više delegata može da pošalje u COP, što znači da može biti aktivna na svim paralelnim sesijama. Na COP15 u Danskoj 2009. Kina je poslala 233 delegata, u poređenju sa Haitijem, koji je poslao sedam, i Čadom koji je poslao tri osobe.

„UN bi u najmanju ruku trebale da imaju ograničenje o tome koliko delegata država ili organizacija može da pošalje. Samo promenom strukture kako bi se omogućilo da se čuje većina glasova, pregovori mogu postati zaista fer“, kaže Lina Lefstad.

Lina Lefstad ističe kako se broj delegata koje šalje industrija fosilnih goriva povećava svake godine, sa 636 poslanih na prošlogodišnji COP27 u Egiptu. Nasuprot tome, predstavnici civilnog društva i starosedelačkih grupa nisu prisutni u istom broju, što znači da imaju manje mogućnosti da grade saveze i iznose svoje stavove. Ovo ima posledice na perspektive koje se čuju na Zajednici prakse.

„Iako ni fosilna industrija ni civilno društvo nemaju pravo glasa u COP, ovo je i dalje veliki problem. Industrija fosilnih goriva gradi snažne saveze sa zemljama proizvođačima nafte i lobijima, sa ciljem da blokira odluke o, na primer, fazama van fosilnih goriva“, kaže Jouni Paavola, koautor studije i profesor društvenih nauka o životnoj sredini na Univerzitetu u Lidsu.

Studija takođe analizira kako različite zemlje i savezi postavljaju klimatsku pravdu za svoje strateške ciljeve. Identifikovao je četiri različite grupe zemalja, pod nazivom Radikali, Oportunisti, Licemeri i Izbegavači.

Dok se radikali, kao što su male ostrvske države i civilno društvo, bore za nove mehanizme za rešavanje efekata klimatskih promena, oportunisti, kao što su Saudijska Arabija i Indija, postavljaju klimatsku pravdu oko istorijske odgovornosti i traže svoje pravo na ekonomski razvoj.

Licemeri, koji uključuju EU, Kanadu i Norvešku, prepoznaju svoj doprinos klimatskim promenama, ali su do sada učinili malo da ispune svoja obećanja. Konačno, Evaders imaju za cilj da blokiraju zahteve pravde koje iznose drugi, vide ideju jednakosti kao previše preskriptivnu i uključuju zemlje poput SAD.

„Ova grupisanja pokazuju kako se koncept klimatske pravde koristi veoma strateški za sopstvene ciljeve. Osim ako UN ne razviju univerzalno usaglašen odgovor da pomognu onima koji najviše pate od klimatskih promena, klimatska pravda će se i dalje koristiti kao pregovaračko sredstvo, za razliku od izazivanja stvarnih promena“, zaključuje Lina Lefstad.