Nirnberški kodeks nije samo za krivično gonjenje nacista – njegovi principi su oblikovali medicinsku etiku do danas

Nirnberški kodeks nije samo za krivično gonjenje nacista – njegovi principi su oblikovali medicinsku etiku do danas

Posle završetka Drugog svetskog rata, grad Nirnberg u Nemačkoj postao je mesto suđenja za nacističke zvaničnike optužene za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Ovaj istorijski proces, poznat kao Nirnberški proces, bio je od suštinskog značaja za razvoj međunarodnog prava. Međutim, njegova važnost nije bila ograničena samo na ratna vremena, već je imala dugoročne posledice na oblast bioetike.

Tokom suđenja, dvadeset nacističkih lekara i tri administratora optužena su za izvođenje smrtonosnih i okrutnih eksperimenata na ljudima. Ovi eksperimenti uključivali su teranje zatvorenika u ledenim vodama, simulirane testove na velikim visinama, inficiranje malarijom, tifusom, otrovima, kao i primenu hemijskog oružja i sterilizaciju. Većina ovih zločinačkih eksperimenata sprovedena je u koncentracionim logorima i rezultirala je smrću mnogih ispitanika.

Glavni tužilac Telford Taylor isticao je da su ovi smrtonosni eksperimenti bili činovi ubistva i mučenja, a ne medicinski postupci. Na osnovu dokaza koji su obuhvatali medicinske eksperte i svedočenja preživelih logoraša, sudije su se složile sa njegovom ocenom. Presude su izrečene 20. avgusta 1947. godine.

Kao deo zaključaka ovog procesa, američki sudije su formulisale Nirnberški kodeks, postavljajući osnovne principe za etičko postupanje i sprovođenje medicinskih istraživanja. Ova deklaracija je poznata po tome što je prva koja je istakla važnost dobrovoljnog pristanka ispitanika. Međutim, i pored ovih smernica, postoje zabrinutosti da bi kodeks mogao biti nedovoljan u zaštiti ljudi od savremenih, potencijalno rizičnih istraživanja.

Nirnberški kodeks sastoji se od 10 principa koji su proglašeni obavezujućim kao deo medicinske etike i međunarodnog prava ljudskih prava. Pored zahteva za dobrovoljnim pristankom i pravom ispitanika da se povuku iz eksperimenta, kodeks naglašava važnost kvalifikovanog istraživača, naučne osnove, prethodnih istraživanja na životinjama i obezbeđivanja zdravstvene sigurnosti ispitanika.

Sudije, tužioci i lekari su zajedno radili na formulisanju ovih principa tokom suđenja. Osim toga, postavljajući temelje za novu oblast – bioetiku, oni su naglasili važnost poštovanja ljudskih prava ispitanika i zaštitu njihove dobrobiti. Ovi principi su značajno otklonili paternalistički pristup medicinske etike zasnovan na Hipokratovoj zakletvi.

Pod vođstvom generala Dvajta D. Ajzenhauera, Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država je 1953. godine usvojilo principe Nirnberškog kodeksa, pokazujući njegov uticaj izvan granica suda. Osnovni principi ovog kodeksa kasnije su inkorporirani u Međunarodni pakt UN o građanskim i političkim pravima, naglašavajući važnost slobodnog pristanka u medicinskim istraživanjima.

Iako su neki lekari pokušali da se distanciraju od Nirnberškog kodeksa zbog njegovog sudskog porekla i povezanosti sa nacističkim lekarima, Svetsko medicinsko udruženje formulisalo je svoje etičke smernice pod nazivom „Helsinška deklaracija“. Ova deklaracija, poput Hipokratove zakletve, dozvoljava izuzetke od zahteva za informisanim pristankom u određenim situacijama.

Nirnberški kodeks, pisali su sudije za sudnice, dok su Helsinki smernice formulisane od strane lekara za lekare. Nakon Nirnberga, nije bilo sličnih međunarodnih suđenja za eksperimentisanje na ljudima, ostavljajući tekst Nirnberškog kodeksa nepromenjenim.

Kao dugogodišnji istraživač u oblasti zdravstvenog prava i bioetike, učestvovao sam na konferencijama koje su obeležile 50. i 75. godišnjicu Nirnberškog kodeksa. Oba događaja istakla su značaj ovog kodeksa kao istinskog proklamovanja ljudskih prava.

Nastavljam da podržavam primenu Nirnberškog kodeksa i verujem da je poštovanje njegovih principa obaveza za istraživače i lekare. Ipak, važno je imati u vidu da i pored postojanja ovakvih smernica, postoji potreba za pažljivim razmatranjem novih, potencijalno rizičnih istraživanja.

Nakon razornih događaja poput bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, postalo je očigledno da ljudska vrsta poseduje sposobnost da sebi nanese štetu. Pitanja oko novih pretnji poput pandemija i istraživanja o pojačanju funkcija mikroorganizama zahtevaju globalnu debatu i odobrenje kako bi se obezbedila sigurnost svih ljudi.