Mongolski stočar se bori protiv plastičnog zagađenja koje pogađa stepu

Mongolski stočar se bori protiv plastičnog zagađenja koje pogađa stepu

U severnoj Mongoliji, stočar Purev Batmunk suočava se sa ružnim i smrtonosnim problemom zagađenja otpadom, koji preti životnoj sredini stepe. Njegova zemlja je među najvećim proizvođačima plastičnog otpada po glavi stanovnika, a bez centralizovanog programa reciklaže, oko 90% otpada završava na deponijama.

Batmunk, koji je svestan dugoročnih posledica, kaže: „Većina ljudi živi u ovom trenutku i zapravo ne razmišljaju o budućnosti i samo bacaju đubre. Ne znaju koliko će ovo đubre ostati, koliko godina.“

Nezakonito odlaganje otpada u Mongoliji je uobičajeno, a deo otpada završava u pašnjacima gde ga jedu stoka. Batmunk je ispričao tragičan slučaj svoje krave koja je umrla nakon što je pojela plastičnu kabanicu, što je otkrio kada je obezbedio ostatke životinje.

Mongolija je uvela zabranu plastičnih kesa za jednokratnu upotrebu 2019. godine, ali na terenu, u stepi, efekat ove zabrane je minimalan. Na obližnjoj njivi, ogromne količine plastičnog otpada, od flaša i torbi do guma, leže u gnoju, samo nekoliko metara od pašnjaka za konje.

Globalna proizvodnja plastike se više nego udvostručila za 20 godina na 460 miliona tona godišnje i očekuje se da će se utrostručiti u narednih četiri decenije ako se ne preduzmu mere. Samo 9% plastike se reciklira, a njen doprinos globalnom zagrevanju mogao bi se više nego udvostručiti do 2060. godine.

U ruralnoj Mongoliji, međutim, neki pojedinci i organizacije pokušavaju da naprave promenu. Lokalna nevladina organizacija Ecosoum, koja je od 2018. godine postavila jedan od prvih objekata za reciklažu u ovom području, pomaže stočarima i drugim meštanima da prikupe otpad i donesu ga na obradu. Ova inicijativa, delimično finansirana od strane Evropske unije, teži da pretvori Khišig-Undur u prvi distrikt u Mongoliji sa „nultim otpadom.“

Batkhuiag Naranbat, tehnički koordinator u postrojenju za reciklažu, ističe: „Stoka izlazi i jede ovu plastiku, pa čak i umire jedući plastiku. Moramo da prestanemo.“

Naranbat i njegov tim počinju radno jutro sakupljanjem otpada, razdvajanjem na reciklabilne i nereciklabilne materijale, i slanjem plastike u glavni grad Ulan Bator na dalju obradu. Prethodno su ljudi u ovoj oblasti bacali plastiku u velike jame ili je spaljivali, ali je sada svest o štetnosti ovog zagađenja počela da raste.

Batmunk, sa 58 godina, doprinosi ovom naporu tako što svakodnevno pretražuje stepu u potrazi za smećem koje može da prikupi i donese u Ecosoum. „Dok čuvam stado, uočiću malo đubreta i stavim ga u torbu koju imam,“ objašnjava on.

Međutim, njegova posvećenost nije uvek dobrodošla među komšijama. „Kada svojim komšijama kažem da vode računa o đubretu, oni mi se rugaju i kažu: ‘Batmunk se brblja o glupostima,’“ kaže on.

Naranbat naglašava da nije samo pitanje individualnih navika, već i odgovornosti kompanija koje proizvode plastiku. „Moraju da se promene i počnu da koriste druge oblike materijala, poput aluminijuma – te stvari se mogu reciklirati,“ kaže on.

Četvrta runda pregovora o globalnom paktu za rešavanje zagađenja plastikom završena je u Kanadi u aprilu, a finalni pregovori bi trebalo da se održe u novembru u Južnoj Koreji. Iako predloženo ograničenje proizvodnje plastike nije uključeno u nacrt teksta, ovo pitanje ostaje ključna prepreka.

Batmunk zaključuje: „Kao ljudi koji živimo na ovoj Zemlji, svi mi treba da snosimo odgovornost brige za našu planetu.“