Militarizacija svemira mogla bi da predstavlja izazov za globalnu bezbednost, tvrdi istraživač

Militarizacija svemira mogla bi da predstavlja izazov za globalnu bezbednost, tvrdi istraživač

U maju 2024. Rusija je lansirala satelit za koji neki posmatrači veruju da je sistem oružja koji bi mogao da omogući ciljano uništavanje drugih satelita u orbiti.

Ovo nije sasvim nov koncept. Kina je 2007. godine testirala antisatelitsko oružje iz zemlje, uništivši jedan od svojih satelita i stvorivši oblak krhotina koji nastavlja da kruži planetom do danas. Veruje se da i Indija i SAD imaju slične kapacitete.

Razvoj platformi za oružje iz svemira u svemir naglašava potencijal eskalacije u tehnološkoj trci u naoružanju koju trenutno vidimo u svemiru. Ovo se takođe odnosi na nuklearno svemirsko oružje za koje se veruje da je u posedu nekih zemalja, koje bi moglo brzo da uništi velike delove naše orbitalne infrastrukture za globalne telekomunikacije.

Globalna pretnja koju predstavlja antisatelitsko oružje toliko je ogromna zbog širokog spektra ljudskih aktivnosti koje danas zavise od satelita. Bez satelita, globalna navigacija, logistika i komunikacija bi propali; sistemi ranog upozoravanja na šumske požare ili poplave bi prestali da funkcionišu; pristup internetu bi bio ograničen na regione sa kablovskim vezama; a međunarodne trgovinske sankcije protiv Severne Koreje i drugih odmetničkih država postalo bi teže sprovesti.

Kako je svet postao zavisan od satelita, postao je i ranjiviji na poremećaje. Takozvani Keslerov sindrom je posebno značajan globalni rizik: svemirski rat bi mogao dramatično povećati količinu sitnog otpada koji kruži planetom. Ovi mali komadi mogu da se sudare veoma velikim brzinama sa drugim objektima, što dovodi do dalje fragmentacije i potencijalnih kaskada sudara koje bi mogle – u teoriji – da unište većinu ili celu našu orbitalnu infrastrukturu.

I ovo nije sve: oružane snage širom sveta, od SAD preko Kine do Indije i Pakistana, koriste satelite za praćenje potencijalnih lansiranja nuklearnog oružja od strane svojih protivnika. U teoriji, sateliti omogućavaju vladama država sa nuklearnim oružjem da otkriju nuklearne napade dovoljno rano da odgovore sopstvenim napadom.

Ovo dovodi do odvraćanja – države se uzdržavaju od upotrebe nuklearnog oružja po prvi put jer veruju da će njihovi protivnici moći da odgovore masivnim uzvratnim udarom. Najbolje sadržano u vojnoj doktrini hladnog rata poznatoj kao uzajamno osigurano uništenje, ovo je glavni deo objašnjenja zašto nuklearno oružje nije korišćeno u ratu od 1945. Međutim, ako se sateliti isključe i sistemi ranog upozorenja prestanu da funkcionišu, odvraćanje je oslabljeno i može doći do nuklearne nestabilnosti.

Rat u Ukrajini takođe snažno naglašava važnost satelita u konvencionalnim vojnim operacijama. Međutim, pošto Ukrajina poseduje samo jedan registrovani satelit koji je pod direktnom kontrolom vlade, postala je zavisna od komercijalnih dobavljača satelitskih usluga. Ovo posebno uključuje sistem Starlink, kojim upravlja podružnica SpaceKs-a u vlasništvu Elona Maska. Njegovi politički stavovi postavljaju zabrinjavajuća pitanja poslednjih meseci i godina.

Erbas, teška kategorija evropske vazduhoplovne i odbrambene industrije, nedavno je optužen da je Rusiji dao satelitske snimke za usmeravanje napada na ukrajinske ciljeve. Uloga privatnih satelitskih operatera u ukrajinskom ratu je stoga zabrinjavajuća i naglašava dilemu satelitskih tehnologija dvostruke namene, jer se one mogu istovremeno koristiti i u civilne i u vojne svrhe.

Između ostalog, ovaj izazov dvostruke upotrebe stvara probleme za transfer tehnologije. Na primer, SAD ozbiljno ograničavaju izvoz satelitske tehnologije u Kinu. Mnoge druge zemlje imaju slične mere kontrole izvoza. Ovo ograničava internacionalizaciju: većina sveta, posebno zemlje u razvoju, nemaju sopstvene satelitske mogućnosti. Kao rezultat toga, oni nisu u mogućnosti da iskoriste mnoge važne prednosti koje ova tehnologija može doneti, ne samo u smislu nauke i inovacija, već iu smislu održivog razvoja.

Vlade moraju sprečiti militarizaciju svemira nakon međunarodnih sporazuma, kao što je Sporazum o svemiru iz 1967. godine. Takođe bi trebalo da obezbede veću transparentnost i odgovornost za privatne organizacije koje poseduju ili kontrolišu ogromne količine svemirske tehnologije i infrastrukture.

Što je fundamentalnije, politički fokus bi trebalo da se pomeri sa vojnih primena na koristi koje svemir može da pruži za opšte dobro čovečanstva.