Šta nas srednjovekovni rukopisi uče o kućnim ljubimcima predaka

Šta nas srednjovekovni rukopisi uče o kućnim ljubimcima predaka

Mačke su imale lošu reputaciju u srednjem veku. Njihove pretpostavljene veze sa paganstvom i vradžbinama značile su da su prema njima često postupali sa sumnjom. Ali uprkos njihovoj povezanosti sa natprirodnim, srednjovekovni rukopisi prikazuju iznenađujuće razigrane slike naših krznenih prijatelja.

Iz ovih (često veoma smešnih) prikaza, možemo mnogo naučiti o srednjovekovnim stavovima prema mačkama – ne samo da su one bile centralni element svakodnevnog srednjovekovnog života.

U srednjem veku, muškarci i žene su često bili identifikovani po životinjama koje su držali. Majmuni kućni ljubimci, na primer, smatrani su egzotičnim i znakom da je vlasnik bogat, jer su uvezeni iz dalekih zemalja. Kućni ljubimci su postali deo ličnog identiteta plemstva. Držanje životinje koja je bila opterećena pažnjom, naklonošću i visokokvalitetnom hranom u zamenu bez ikakve funkcionalne svrhe – osim za društvo – značilo je visok status.

Nije bilo neobično da muškarci i žene visokog statusa u srednjem veku dovršavaju svoj portret u društvu kućnog ljubimca, najčešće mačaka i pasa, kako bi označili njihov povišen status.

Uobičajeno je videti slike mačaka u ikonografiji gozbi i drugih domaćih prostora, što izgleda da odražava njihov status kućnog ljubimca u srednjovekovnom domaćinstvu.

U Poslednjoj večeri Pjetra Lorencetija, mačka sedi pored vatre dok mali pas liže tanjir sa ostacima hrane na zemlji. Mačka i pas nemaju narativnu ulogu u sceni, već signaliziraju gledaocu da je ovo domaći prostor.

Slično tome, u minijaturi holandskog Časopisa (uobičajena vrsta molitvenika u srednjem veku koji je obeležavao podele dana posebnim molitvama), muškarac i žena se pojavljuju u prijatnoj kućnoj sceni dok se dobro čuvaju mačka gleda iz donjeg levog ugla. Opet, mačka nije centar slike niti fokus kompozicije, ali je prihvaćena u ovom srednjovekovnom domaćem prostoru.

Kao i danas, srednjevekovne porodice davale su svojim mačkama imena. Mačka iz 13. veka u opatiji Beaulieu, na primer, zvala se „Mite“ prema natpisu zelenog mastila koji se pojavljuje iznad crteža pomenute mačke na marginama srednjovekovnog rukopisa.

Kraljevski tretman

Mačke su bile dobro negovane u srednjovekovnom domaćinstvu. Početkom 13. veka u izveštajima za imanje u Cukham-u (Okfordshire) pominje se sir koji se kupovao za mačku, što sugeriše da nisu bili prepušteni sami sebi.

U stvari, kraljica Francuske iz 14. veka, Izabo od Bavarske, trošila je prevelike količine novca na dodatke za svoje ljubimce. Godine 1387. naručila je ogrlicu izvezenu biserima i pričvršćenu zlatnom kopčom za svog ljubimca vevericu. Godine 1406. kupljena je svetlo zelena tkanina da se napravi poseban pokrivač za njenu mačku.

Mačke su takođe bile uobičajeni saputnici naučnika, a hvalospevi o mačkama nisu bili neuobičajeni u 16. veku. U jednoj pesmi mačka je opisana kao naučnik svetli i najdraži saputnik. Ovakve hvalospeve sugerišu snažnu emocionalnu privrženost mačkama za kućne ljubimce i pokazuju kako mačke ne samo da su razveselile svoje gospodare već su im pružile dobrodošlo odvraćanje pažnje od teškog mentalnog zanata čitanja i pisanja.

Mačke u manastirima

Mačke se nalaze u izobilju kao statusni simbol u srednjovekovnim verskim prostorima. Postoji mnogo srednjovekovnih rukopisa koji sadrže, na primer, iluminacije (male slike) časnih sestara sa mačkama, a mačke se često pojavljuju kao crteži na marginama Časopisa.

Ali u srednjovekovnoj propovednoj literaturi takođe ima mnogo kritika na račun držanja mačaka. Engleski propovednik iz 14. veka Džon Bromijard smatrao ih je beskorisnim i prehranjenim priborom bogatih koji su imali koristi dok su siromašni gladovali.

Mačke su takođe zabeležene kao povezane sa đavolom. Njihova potajnost i lukavstvo u lovu na miševe bili su divljeni — ali to se nije uvek pretvaralo u kvalitete poželjne za društvo. Ove asocijacije su dovele do ubijanja nekih mačaka, što je imalo štetne posledice tokom crne smrti i drugih pošasti srednjih godina, kada je više mačaka možda smanjilo populaciju pacova zaraženih buvama.

Zbog ovih asocijacija, mnogi su mislili da mačkama nije mesto u svetim prostorima verskih redova. Čini se da nije bilo formalnih pravila, međutim, da pripadnici verskih zajednica ne smeju da drže mačke — a stalne kritike prakse možda sugerišu da su mačke kućne ljubimce bile uobičajene.

Čak i ako se u verskim zajednicama nisu uvek smatrale društveno prihvatljivim, o mačkama se ipak dobro brinulo. To se vidi u razigranim slikama koje vidimo o njima u manastirima.

Uglavnom, mačke su bile prilično kod kuće u srednjovekovnom domaćinstvu. I kao što je jasno njihov razigrani prikaz u mnogim srednjovekovnim rukopisima i umetničkim delima, odnosi naših srednjovekovnih predaka sa ovim životinjama nisu se previše razlikovali od naših.