Sećanja na strah vrebaju u mozgu, možda smo pronašli njihovo skrovište

Sećanja na strah vrebaju u mozgu, možda smo pronašli njihovo skrovište

Sećanja na traumatične događaje mogu nastaviti da se pojavljuju u mozgu dugo nakon što je trenutak prošao, što dovodi do stanja kao što je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Iako je jasno da oblast mozga koja se zove hipokampus igra centralnu ulogu u formiranju sećanja, fizička priroda dugotrajnog skladištenja straha kao ‘daljinskog pamćenja’ ostala je neuhvatljiva.

U novoj studiji o miševima, naučnici sa Kalifornijskog univerziteta, Riversajd, u SAD, izneli su neke od ključnih mehanizama preko kojih se konsoliduju udaljena sećanja na strah i identifikovali fizičko oličenje udaljenih strahova u istaknutom delu našeg mozga.

Razumevanjem više o tome kako se ovi traumatski flešbekovi ugrađuju, možda bismo mogli da poboljšamo terapije i tretmane za one koji ih pate.

Istraživači su koristili miševe napravljene sa nervnim ćelijama koje se lako mogu identifikovati tokom odgovora na strah, zajedno sa mešavinom virusa koji presecaju važne nervne puteve za koje se smatra da su uključeni u konsolidaciju memorije, ili su pomogli u identifikaciji ključnih veza između neurona.

Strujni udar je poslužio kao događaj straha od pamćenja za transgene miševe. Kada su se ispitanici vratili na lokaciju šoka mesec dana kasnije, ukočili su se, što je ukazivalo na to da su se daleka sećanja na strah pohranjena negde u mozgu zaista prizivala.

Pažljivo posmatranje različitih uzoraka mozga otkrilo je stalno jačanje veza unutar male grupe neurona pamćenja u onome što je poznato kao prefrontalni korteks (PFC) – oblasti odgovornoj za donošenje odluka i kognitivno ponašanje.

Dalji testovi su pokazali da kada su ovi specifični neuroni pamćenja bili prekinuti, miševi nisu bili u stanju da se sete udaljenih strahova, dok su se i dalje sećali novije traume. Drugim rečima, neuroni PFC memorije formiraju fizičke strukture, ili engrame, za udaljena sećanja na strah.

Miševi su zatim bili izloženi istim lokacijama, ali ovog puta bez averzivnog stimulusa. To je bilo dovoljno da se smanji odgovor na strah i promeni kola ovih neurona relevantnih za traumatski događaj, pokazali su istraživači.

„Prefrontalna memorijska kola progresivno se jačaju nakon traumatskih događaja i ovo jačanje igra ključnu ulogu u tome kako sećanja na strah sazrevaju do stabilizovanih oblika u moždanoj kori za trajno skladištenje“, kaže neuronaučnik Jun-Hjeong Čo.

„Koristeći sličan mehanizam, druge udaljene uspomene bez straha takođe mogu biti trajno uskladištene u PFC-u.“

Ima još posla da se bliže sagledaju ovi mehanizmi. Istraživači planiraju da vide da li će selektivno slabljenje PFC memorijskih kola potisnuti opoziv udaljenih sećanja na strah, koja bi onda mogla da informišu o tretmanima kod ljudi.

„Interesantno je da je izumiranje udaljene memorije straha oslabila kola prefrontalne memorije koja su prethodno bila ojačana za skladištenje udaljene memorije straha“, kaže Čo.

„Štaviše, druge manipulacije koje su blokirale jačanje PFC memorijskih kola takođe su sprečile opoziv udaljene memorije straha.

Očekuje se da će oko 6 procenata američke populacije doživeti neki oblik PTSP-a u svom životu, a poznavanje načina na koji se ta sećanja pohranjuju i potom vraćaju biće ključno u pronalaženju načina na koji se leče osobe sa strahom i poremećajima zasnovanim na traumi.