„Brutalizovani“ skelet iz gvozdenog doba je redak dokaz o žrtvovanju ljudske krvi

„Brutalizovani“ skelet iz gvozdenog doba je redak dokaz o žrtvovanju ljudske krvi

Zabeležen na kostima žene koja je živela pre više od 2.000 godina u Dorsetu je život poremećen tragedijom i bolom.

Dokazi pokazuju da je živela fizički zahtevnim životom, pre nego što je prerano prekinut u njenim kasnim dvadesetim – i da je njena smrt bila brutalna. Njeno rebro je slomljeno samo nekoliko nedelja pre njene smrti; a trag posekotine na njenom vratu sugeriše da je njena smrt bila nasilna i krvava. I njena sahrana je bila veoma neobična.

Arheolozi predvođeni Majlsom Raselom sa Univerziteta Bornmut u Velikoj Britaniji veruju da ovo predstavlja retki, ali ubedljivi dokazi da je žena bila ljudska žrtva.

„U drugim sahranama koje smo pronašli, čini se da su pokojnici pažljivo stavljeni u jamu i tretirani s poštovanjem, ali ova jadna žena nije“, kaže forenzički antropolog Martin Smit sa Univerziteta Bornmut.

„Takođe smo ranije pronašli keramičke lonce i ostatke mesa pored ljudskih ostataka, za koje verujemo da su prinose za zagrobni život. Ovo nije bilo ništa slično. Mlada žena je pronađena kako leži licem nadole na čudnom, namerno napravljenom Aranžman životinjskih kostiju u obliku polumeseca na dnu jame, tako da izgleda kao da je ubijena kao deo žrtve.“

Potpuno artikulisani skelet otkriven je tokom arheološkog iskopavanja na jugu Velike Britanije 2010. godine, a neobičnost sahrane odmah se istakla. Ali da bi se saznala priča o ženi koja je živela i umrla oko 350. godine pre nove ere, pre toliko godina, bilo je potrebno detaljno proučavanje kostiju.

Istraživači su izvršili osteološku analizu i skenirajuću elektronsku mikroskopiju kostiju, analizu izotopa na jednom od njenih zuba i trodimenzionalnu rekonstrukciju tela i tragova na njemu. Takođe su proučavali ostatke životinja za koje se činilo da su uključeni u sahranu žene.

Rezultati su bili otrežnjujući. Njena kičma je pokazivala znake degeneracije i oštećenja, a kosti su imale dobro razvijene, robusne mišićne spojeve. Ovo su oba znaka teškog rada, tokom dužeg vremenskog perioda.

Analiza izotopa je tehnika koja identifikuje odnos izotopa koji zamenjuju kalcijum u zubima i kostima živog bića. Ovi izotopi potiču iz hrane koja se jede tokom života; i pošto su različiti odnosi i različiti izotopi prisutni u različitim namirnicama i na različitim lokacijama, mogu se koristiti za praćenje kuda je osoba ili životinja putovala i šta je jela.

Odnosi izotopa stroncijuma u ​​zubima žene otkrili su da ona možda nije rođena u selu gde je umrla i sahranjena, već da je verovatno došla sa juga Engleske ili možda negde drugde u Evropi.

I, konačno, tu su i njene povrede. Jedno od njenih rebara imalo je prelom koji je delimično zarastao, što znači da je živela kratko vreme nakon što ga je zadobila. A trag posekotine na njenom vratnom pršljeniku – njenom vratu – nije imao znakove zarastanja. Verovatno ju je rana ubila.

Njena sahrana je takođe čudna. Pronađena je licem nadole na dnu skladišne jame, u stavu koji sugeriše da je tu ubijena i ostavljena. Međutim, životinjske kosti oko i ispod nje – uglavnom kosti konja i krava – izgleda da su namerno raspoređene, a ne bačene kao otpad.

Ljudske žrtve u britanskom gvozdenom dobu pominju brojni autori tokom milenijuma, ali stvarni fizički dokazi o tome su oskudni. Ovo bi, kažu istraživači, mogao biti primer jednog takvog ritualnog ubistva.

„Sve značajne činjenice koje smo pronašli, kao što su problemi sa njenom kičmom, njen težak radni vek, teška povreda rebra, činjenica da je mogla doći odnekud, i način na koji je sahranjena mogu se objasniti izolovano, “, kaže Smit.

„Ali kada ih sve stavite zajedno sa njenim deponovanjem licem nadole na platformu od životinjskih kostiju, najverovatniji zaključak je da je ona bila žrtva ritualnog ubistva. I naravno, pronašli smo veliki trag na njenom vratu, što bi moglo biti puška koja se puši.“

Generalno, sahrane koje dobijaju najveću arheološku pažnju su one sa visokim statusom. Ovo je redak, tužan izuzetak, ubistvo koje je odobrila zajednica, marginalizovane osobe niskog statusa čije kosti otkrivaju tamu na drugoj strani.

„Iza svake drevne sahrane koju pronađemo“, kaže Smit, „nečija priča čeka da bude ispričana“.