Zašto bi testovi prostorne orijentacije mogli da poboljšaju procenu bezbednosti za starije vozače

Zašto bi testovi prostorne orijentacije mogli da poboljšaju procenu bezbednosti za starije vozače

Stariji vozači doživljavaju veće poteškoće za volanom ako imaju lošiju sposobnost prostorne orijentacije, pokazalo je novo istraživanje Univerziteta u Ekseteru.

Njihov članak „Uticaj promena prostorne orijentacije na ponašanje u vožnji u zdravom starenju“ objavljen je u Journal of Gerontology: Psichological Sciences.

Sposobnost prostorne orijentacije je kombinacija veština koje nam omogućavaju da mentalno odredimo svoj položaj, odnosno položaj našeg vozila i drugih vozila u odnosu na okolinu. Ovo novo istraživanje, koje je predvodio Univerzitet Istočne Anglije, pokazalo je da stariji vozači sa lošijom sposobnošću prostorne orijentacije imaju poteškoća u skretanju u saobraćaju iz suprotnog smjera.

Istraživački psiholog Stiven Džefs, sa Univerziteta u Ekseteru, rekao je: „Održavanje nezavisnosti je važno za sve nas, a mogućnost bezbednog putovanja od tačke A do tačke B je od suštinskog značaja za samostalan život. Ali znamo da su stariji ljudi izloženi povećanom riziku od učestvovanje u sudarima tokom vožnje.

„Prethodna istraživanja su se fokusirala na to kako fizičke promene, kao što je usporeno vreme reakcije ili smanjena oštrina vida, imaju negativan uticaj na sposobnost vožnje kako starimo. Ali takođe moramo da razumemo koji deo našeg kognitivnog zdravlja igra – zbog čega je ovo istraživanje veoma važno.

„Prvi put smo pokazali da lošije performanse prostorne orijentacije predviđaju povećan broj izveštaja o poteškoćama u vožnji i izbegavanju izazovnih situacija. Što je najvažnije, prostorna orijentacija je predvidela poteškoće pri skretanju preko nadolazećeg saobraćaja, što ima jasne implikacije na bezbednost na putu.

„Stoga, prostorna orijentacija može da pruži rani pokazatelj sposobnosti za vožnju, pa bi se mogla uključiti u procene bezbednosti vožnje kako bi se održala bezbednost naših puteva.

Ukupno 804 starije osobe su regrutovane između februara 2021. i avgusta 2021. da završe studiju, sa prosečnom starošću od nešto više od 71 godine. Učesnici moraju da imaju 65 ili više godina, da imaju trenutnu vozačku dozvolu i da budu redovni vozači, vozeći najmanje jednom nedeljno. Oni koji su regrutovani su zatim popunili onlajn upitnike koji se odnose na njihove demografske podatke, zdravstveno stanje, istoriju vožnje, vozačke navike, istoriju saobraćajnih nezgoda, prostornu memoriju i sposobnost navigacije.

Nakon toga, učesnici su završili set neuropsiholoških testova koji su procenjivali kognitivne performanse u različitim oblastima. Rezultati su pokazali da je teškoća u ponašanju u vožnji i izbegavanju teških situacija povezana sa lošijom sposobnošću prostorne orijentacije u zdravom starenju. Studija je takođe ponovila prethodne nalaze da je brzina obrade ključna oblast koja utiče na ponašanje u vožnji u starenju.

Prostorna orijentacija ima jasnu važnost za ponašanje u vožnji, jer će nedostaci dovesti do povećanih poteškoća u proceni položaja vozila u odnosu na okruženje. Štaviše, prostorna orijentacija je bila jedini kognitivni domen koji je pokazao značajan uticaj na ponašanje u vožnji kroz spektar starijeg uzrasta.

Starije osobe su previše zastupljene u saobraćajnim nesrećama na raskrsnicama koje uključuju više vozila, i stoga su nedostaci u orijentaciji ključni individualni faktor rizika za sudare na putu koji uključuju skretanje na nadolazećem saobraćaju.

Istraživači primećuju neka ograničenja u studiji. Prvo, učesnici su sami prijavili ponašanje u vožnji i stoga može biti podložno netačnosti i/ili pristrasnosti. Drugo, nisu bili u mogućnosti da istraže okruženje u kojem učesnici obično voze, na primer upoređujući ruralna i urbana područja, i kako to može imati značajan uticaj na zahteve za mobilnošću, vrstu vožnje i kognitivno funkcionisanje.

Buduća istraživanja će možda koristiti naturalistička merenja vožnje, kao što su GPS uređaji za lokaciju, kako bi se obezbedila objektivna merenja ponašanja i performansi u vožnji. Trebalo bi takođe sprovesti dalje istraživanje o tome kako se promene ponašanja u vožnji odnose na putanje u kognitivnom funkcionisanju tokom vremena, što će pružiti ključne informacije o tome koliko često treba sprovoditi procene sposobnosti za vožnju i kako se i ponašanje u vožnji i kognitivne procene mogu pratiti.