Varijacije u prugama hobotnice patuljaste zebre mogu pomoći u dugoročnim studijama

Varijacije u prugama hobotnice patuljaste zebre mogu pomoći u dugoročnim studijama

Tim integrativnih biologa sa Univerziteta u Kaliforniji, Berkli, otkrio je da su razlike u prugama hobotnice patuljaste zebre dovoljno jake da ih razlikuju u dugoročnim studijama. U svojoj studiji, objavljenoj u časopisu otvorenog pristupa PLOS ONE, grupa je podigla 25 mladunaca hobotnica kao sredstvo za proučavanje njihovog pruganja.

Pigmejska hobotnica zebra (Octopus chierchiae), poznata i kao mala pacifička prugasta hobotnica, živi u vodama zapadne obale SAD i Centralne Amerike. Hobotnica ima tendenciju da se drži niskih međuplimnih zona i dobro su poznate po tamno smeđim i belim prugama, sličnim zebri. Mladićima je obično potrebno između 250 i 300 dana da sazre.

U ovom novom naporu, istraživači su primetili da je malo istraživanja sprovedeno na hobotnici, pa se stoga malo zna o njenom uticaju na životnu sredinu. Takođe primećuju da se malo zna o njihovoj prugasti. Da bi ispravili tu situaciju, planirali su i sproveli studiju prugastih prugastih hobotnica zebra u svojoj laboratoriji.

Istraživači su dobili odraslog muškarca i ženku i dozvolili im da se pare, što je rezultiralo proizvodnjom 25 potomaka. Zatim su potomci praćeni kako su starili, sa fokusom na njihove šare na prugama. O. chierchiae hvata amfipoda blizu otvora školjke koju je zauzeo.

Istraživački tim je otkrio da su pruge počele da se pojavljuju oko dve nedelje. Posle četiri nedelje, izgledalo je da su čvrsto postavljeni. Takođe su primetili da, kao i kod drugih vrsta hobotnica, pigmejska zebra ima tendenciju da promeni svoj izgled, uključujući boju, kada je poremećena. Stoga su morali da osmisle način za snimanje i fotografisanje primeraka bez ometanja kako bi proučavali njihove uporne šare pruga.

Upoređujući uzorke pruga između pojedinaca, istraživački tim je otkrio da su oni izuzetno jedinstveni – koliko i ljudski otisak prsta. Takođe su primetili da su varijacije dovoljno jake da ih je lako identifikovati – volonteri koji su proučavali fotografije bili su u stanju da identifikuju primerke sa 84,2% tačnosti. Ovo, sugeriše grupa, znači da je efekat pruganja dovoljno jak da omogući sprovođenje dugoročnih studija na pojedincima u divljini bez potrebe za označavanjem.