Ajkule čekićare zadržavaju dah da bi se zagrejale

Ajkule čekićare zadržavaju dah da bi se zagrejale

Morske ajkule čekićare zadržavaju dah kako bi zagrejale svoja tela tokom dubokih ronjenja u hladnu vodu gde love plen kao što su dubokomorske lignje. Ovo otkriće, objavljeno u časopisu Science od strane istraživača Univerziteta Havai’i u Manoi, pruža važne nove uvide u fiziologiju i ekologiju vrste koja služi kao važna veza između staništa dubokih i plitkih voda.

„Ovo je bilo potpuno iznenađenje“, rekao je Mark Rojer, vodeći autor i istraživač grupe za istraživanje ajkula na Havajskom institutu za biologiju mora (HIMB) u UH Manoa školi za nauku i tehnologiju okeana i Zemlje. „Bilo je neočekivano da ajkule zadržavaju dah da love kao morski sisar koji roni. To je izvanredno ponašanje neverovatne životinje.“

Škrge ajkule su prirodni radijatori koji bi brzo ohladili krv, mišiće i organe ako ajkule čekićara ne bi zatvorile svoje škržne proreze tokom dubokog ronjenja u hladnu vodu. Ove ajkule su toplovodne životinje, ali se hrane na dubinama gde su temperature morske vode slične onima koje se nalaze na Kodiak Aljasci (oko 5ºC), ali moraju da održavaju svoja tela toplim da bi efikasno lovili.

„Iako je očigledno da morski sisari koji dišu vazduh zadržavaju dah tokom ronjenja, nismo očekivali da vidimo ajkule koje pokazuju slično ponašanje“, rekao je Rojer. „Ovo ranije nezapaženo ponašanje otkriva da ajkule čekićari imaju strategije hranjenja koje su u velikoj meri slične onima kod nekih morskih sisara, poput kitova pilota. Obe su evoluirale da iskoriste plen koji se nalazi u dubokom boravku i to čine zadržavanjem daha kako bi pristupili ovim fizički izazovnim okruženjima za kratki periodi“.

Istraživački tim je otkrio ovaj neočekivani fenomen tako što je opremio ajkule čekićara za duboko ronjenje uređajima koji su istovremeno merili temperaturu njihovih mišića, dubinu, orijentaciju tela i nivoe aktivnosti.

Videli su da su njihovi mišići ostali topli tokom ronjenja u duboku hladnu vodu, ali su se iznenada ohladili dok su se ajkule približavale površini pred kraj svakog ronjenja. Kompjutersko modeliranje sugerisalo je da ajkule čekićari moraju da sprečavaju gubitak toplote iz škrga da bi njihova tela bila topla tokom ovih dubokih ronjenja u hladnu vodu.

Pored toga, video snimka ajkule čekićarke koja pliva duž morskog dna na dubini od 1.044 metra pokazuje njene škržne proreze čvrsto zatvorene, dok slične slike iz površinskih voda prikazuju ove ajkule kako plivaju sa svojim škržnim prorezima širom otvorenim. Iznenadno hlađenje temperature mišića dok se ajkule čekićari približavaju površini na kraju svakog ronjenja sugeriše da su otvorile škržne proreze kako bi nastavili da dišu dok su još u relativno hladnoj vodi.

„Zadržavanje daha održava toplotu ajkule čekićara, ali i onemogućava njihovo snabdevanje kiseonikom“, rekao je Rojer. „Dakle, iako ove ajkule zadržavaju dah u proseku 17 minuta, one provode u proseku samo četiri minuta na dnu svojih zarona na ekstremnim dubinama pre nego što se brzo vrate u toplije, dobro kiseonikom natopljene površinske vode gde se disanje nastavlja.“

„Ovo otkriće u osnovi unapređuje naše razumevanje toga kako su ajkule čekićari sposobne da zarone na velike dubine i izdrže hladne temperature kako bi uhvatile plen“, rekao je Rojer. „To takođe pokazuje delikatnu fiziološku ravnotežu koju ajkule čekićari moraju da postignu da bi se uspešno hranile.“

Ajkule čekićare nisu navedene kao ugrožene na Havajima, ali su regionalno ugrožene u drugim delovima sveta zbog prekomernog izlova, usputnog ulova i gubitka staništa u rasadnicima.

„Ovo novo i detaljno razumevanje fiziologije i ekologije čekićastog čekića poboljšava našu sposobnost da efikasno upravljamo i očuvamo ovu kultnu vrstu otkrivanjem potencijalnih ranjivosti povezanih sa promenom uslova okeana ili budućom ljudskom eksploatacijom ovih dubokih staništa za ishranu, kao što su dubokomorski rudari ili veliki – pecanje u mezopelagičkoj ‘zoni sumraka’, što bi moglo otežati ili opasnijim ovim ajkulama da love svoj prirodni plen“, rekao je Rojer.

„Ovaj izvanredan fiziološki podvig koji omogućava ajkulama čekićima da prošire svoju ekološku nišu u duboko more, mogao bi ih učiniti ranjivim na dodatne ljudske uticaje.“