Tajne evolucije mačaka konačno su otkrivene

Tajne evolucije mačaka konačno su otkrivene

Kroz detaljnu analizu kompletnih genoma pet vrsta mačaka, istraživači su uspeli da razreše neke dugogodišnje misterije o evoluciji ovih životinja – dajući nam mnogo bolje razumevanje o tome kako su se različite vrste razvile.

Međunarodni tim istraživača je posmatrao vrste uključujući domaće mačke, lavove i tigrove, i koristio tehnike kao što je trio binding: tu se može izdvojiti i identifikovati DNK koji je doprineo svaki od roditelja organizma.

U ovom slučaju, metoda je primenjena na hibride, omogućavajući istraživačima da razlikuju specifične genome sa izuzetno malo praznina.

„Naš cilj je bio da bolje razumemo kako su mačke evoluirale i genetsku osnovu razlika u osobinama između vrsta mačaka“, kaže Bil Marfi, zoolog sa Teksaškog univerziteta A&M.

„Želeli smo da iskoristimo neke nove tehnologije koje nam omogućavaju da napravimo potpunije mape genoma mačaka.“

Jedno od pitanja na koje je tim tražio odgovor je zašto mačke imaju relativno malo složenih genetskih varijacija u poređenju sa drugim sisarima. Na primer, nema velike razlike u hromozomima lava i domaće mačke.

Nova analiza sugeriše da je uzrok učestalost segmentnih duplikacija, ili sekcije DNK veoma slične drugim delovima. Mačke imaju mnogo manje od drugih sisara, što održava njihov genom stabilnijim i dovodi do manjeg broja vrsta.

Iako velike genetske varijacije nisu tako česte kod mačaka, neke varijacije još uvek postoje, a drugo otkriće baca svetlo na to koji delovi DNK mačaka su odgovorni za ove promene – posebno u smislu varijacija koje definišu različite vrste.

Tim je identifikovao određeni repetitivni DNK element koji se zove DKSZ4, što je poznato kao satelitsko ponavljanje: utiče na 3D strukturu Ks hromozoma i utiče na specijaciju. DKSZ4 segment kod mačaka se razvija brže od 99,5 odsto ostatka genoma.

Novo otkriće o olfaktornim genima omogućile su i veoma detaljne sekvence genoma. Postoji mnogo varijacija među vrstama kada su u pitanju ovi geni – najverovatnije zato što je nekim vrstama mačaka i dalje potreban jak njuh, dok drugima ne.

Studija je pokazala da su vrste poput riba ribara zadržale gene koji im pomažu da nanjuše mirise iz vode – i na taj način uhvate plen – dok su domaće mačke, koje nemaju istu potrebu za lovom, izgubile mnogo ovih gena.

Uzeti zajedno, nalazi studije pokazuju da kada se vrste mačaka razlikuju na genetskom nivou, te razlike su zaista važne. To bi trebalo da pomogne naučnicima, zaštitnicima prirode i svima koji rade sa ovim gracioznim životinjama.

„Naši nalazi će otvoriti vrata ljudima koji proučavaju mačje bolesti, ponašanje i očuvanje“, kaže Marfi. „Oni će raditi sa potpunijim razumevanjem genetskih razlika koje svaku vrstu mačaka čine jedinstvenim.“