Studija otkriva da TNF blokatori nisu povezani sa lošim ishodima trudnoće

Studija otkriva da TNF blokatori nisu povezani sa lošim ishodima trudnoće

Prema novom istraživanju na ACR Convergence 2023, godišnjem sastanku Američkog koledža za reumatologiju (ACR), nastavak inhibitora faktora tumorske nekroze tokom trudnoće nije povezan sa lošijim fetalnim ili akušerskim ishodima i može smanjiti rizik od teških infekcija majke tokom trudnoće.

Inhibitori faktora nekroze tumora (TNF) kao što su adalimumab i infliksimab se često propisuju za inflamatorne oblike artritisa koji nisu poboljšani drugim tretmanima. Iako studije pokazuju da su lekovi bezbedni tokom trudnoće, mnoge žene prestaju da ih uzimaju iz straha da će oštetiti fetus. Za razliku od drugih lekova koji se koriste za inflamatorni artritis, kao što je metotreksat, koji može izazvati teške fetalne komplikacije, TNF inhibitori nisu poznati teratogeni (bilo koji agens koji izaziva abnormalnost nakon izlaganja fetusu tokom trudnoće).

Da bi dalje testirali bezbednost nastavka TNF inhibitora tokom trudnoće, Anna Molto, MD, Ph.D., HDR, reumatolog i istraživač u bolnici Cochin u Parizu, Francuska, i njene kolege su koristile podatke iz francuske baze podataka zdravstvenog osiguranja širom zemlje da oponašaju randomizovano kliničko ispitivanje (RCT). Ova vrsta ispitivanja se oslanja na podatke posmatranja za sprovođenje studije kada zlatni standard RCT možda nije etički ili izvodljiv.

Istraživači su identifikovali više od 2.000 žena lečenih TNF inhibitorima od reumatoidnog artritisa (579 pacijenata) ili spondiloartritisa (1.503 pacijenta) između 2008. i 2017. Svaka je imala jednoplodnu trudnoću, a 1.497 (72%) je prekinulo lečenje kada je saznalo da su trudne. Prosečna starost žena na početku trudnoće bila je 31±5 godina, a prosečno trajanje bolesti je bilo 4±5 godina.

Rezultati nisu pokazali statistički značajnu razliku u lošim akušerskim, fetalnim ili odojčadskim ishodima, uključujući spontani pobačaj (prirodni gubitak trudnoće pre dvadeset nedelja gestacije), medicinski prekid trudnoće, preeklampsiju ili eklampsiju, gestacijski dijabetes, prevremeni porođaj, mala porođajna težina ili velike urođene mane.

Zanimljivo je da je manja verovatnoća da će žene koje su nastavile sa TNF inhibitorima biti hospitalizovane zbog teških infekcija tokom trudnoće šest nedelja nakon porođaja u poređenju sa onima koje su prestale sa lečenjem (0,2 prema 1,3%, respektivno). Molto kaže da je ovo otkriće bilo najviše iznenađujuće.

„Iako smo pretpostavili da će ishodi trudnoće barem biti uporedivi u obe grupe, nismo očekivali da ćemo imati manji rizik od infekcija majke kod pacijenata koji nastavljaju sa TNFi, jer je poznato da je rizik od infekcije povećan ovim tretmanima“, kaže ona. Ona spekuliše da je nalaz možda posledica manje istovremene upotrebe kortikosteroida, ali još nema rezultate koji bi potvrdili svoju teoriju.

Što se tiče ukupnih rezultata studije, Molto kaže: „Ovi podaci doprinose povećanju uverljivih podataka o upotrebi TNFi tokom trudnoće. I što je još važnije, ako reumatolog razmišlja o zaustavljanju TNFi tokom trudnoće zbog rizika od infekcije, ova studija sugeriše da je ovo možda nije opravdano.“

Molto priznaje ograničenja oslanjanja na podatke o tvrdnjama, napominjući da se aktivnost bolesti ne može izmeriti, ali takođe ističe da korišćenje nacionalne baze podataka osigurava da su „svi francuski učesnici uključeni, [čime se izbegava] pristrasnost selekcije“.

Sledeći korak, kaže Molto, je testiranje hipoteze u randomizovanom kontrolisanom ispitivanju.