Statistička povezanost utiče na percepciju da manji brojevi na dresovima čine da igrači izgledaju mršaviji i brži

Statistička povezanost utiče na percepciju da manji brojevi na dresovima čine da igrači izgledaju mršaviji i brži

U 2019, izveštaj ESPN-a istraživao je razloge zbog kojih mnogi igrači više vole da nose brojeve na dresovima između 10 i 19. Priča je otkrila da su mnogi sportisti jednostavno verovali da niži brojevi čine da izgledaju brže i vitkije od viših brojeva koji se tradicionalno pripisuju njihovom položaju.

Ladan Šems, profesor psihologije i neuronauke sa UCLA, citiran je u priči i ponudio psihološko objašnjenje za ovaj fenomen. Ali je naglasila da nije bilo naučnog istraživanja na tu temu.

Sada postoji.

Nova studija UCLA objavljena u časopisu PLOS ONE otkriva da su ti široki prijemnici bili na nečemu.

U dva eksperimenta, subjekti su dosledno govorili da su slike igrača u dresovima sa brojevima od 10 do 19 izgledale tanje od onih u dresovima sa brojevima od 80 do 89, čak i kada su veličine tela bile iste. Nalazi sugerišu da prethodno naučene statističke veze između brojeva i veličina utiču na percepciju veličine tela.

„Na način na koji doživljavamo svet u velikoj meri utiče naše prethodno znanje“, rekla je Šems, stariji autor lista. „U našem svakodnevnom životu, brojevi napisani na predmetima — na vrećici šećera u supermarketu ili tegovima u teretani — obično predstavljaju veličinu predmeta. Što je broj veći, to je objekat generalno veći ili masivniji.“

„Prethodna istraživanja su utvrdila da je naš mozak veoma dobar u otkrivanju i čuvanju statističkih asocijacija i pravilnosti, nama nepoznatih, a te asocijacije mogu oblikovati buduću percepciju.“

Dugogodišnje pravilo NFL-a zahtevalo je da široki primači nose brojeve uniforme između 80 i 89, ali je liga promenila ograničenje 2004. godine, otvarajući vrata za hvatače pasa koji su više voleli niže brojeve na svojim uniformama. Do 2019. godine, kada je ESPN objavio svoju priču, skoro 80% širokih primača nosilo je dres sa brojem između 10 i 19.

Šems je specijalista za nauku o percepciji, a kada je njen drugi posao stao tokom pandemije COVID-19, vratila se na pitanje o brojevima dresova. Sa svojom istraživačkom grupom, osmislila je onlajn studiju kako bi testirala svoje pretpostavke o popularnosti nižih brojeva.

Ispitanicima su pokazane kompjuterski generisane slike igrača u identičnim pozama – ali sa različitim veličinama tela i bojama kože i dresa – i od njih je zatraženo da procene njihovu vitkost. Subjekti su videli svakog igrača dva puta—po jednom u dresovima sa visokim i niskim brojevima. Uopšteno govoreći, igrači u dresovima sa brojevima od 10 do 19 doživljavani su kao mršaviji od igrača u dresovima od 80 do 89, bez obzira na veličinu tela i boju kože ili dresa.

Nakon ublažavanja ograničenja pandemije, istraživači su ponovili eksperiment lično.

Ovog puta su se pozabavili zabrinutošću da pošto je broj 8 širi od 1, jednostavno količina prostora na dresu koju zauzimaju brojevi od 80 do 89 može učiniti da igrači izgledaju veće. Zato su izabrali kombinacije brojeva koje su koristile iste brojeve, ali su se razlikovale samo u tome koja je cifra prva: 17 i 71, 18 i 81, 19 i 91.

U ovom drugom eksperimentu, subjekti su još uvek smatrali da su igrači sa većim brojevima hrapaviji od igrača sa manjim brojevima, iako je efekat bio nešto manji nego u prvoj iteraciji.

Šems je rekao da rezultati snažno podržavaju hipotezu da se kada obrađuje percepciju veličine tela, mozak oslanja na naučene asocijacije između brojeva i atributa veličine objekata. Taj nalaz je u skladu sa prethodnim istraživanjima koja pokazuju da je statističko učenje fundamentalni i univerzalni mehanizam učenja.

Te naučene asocijacije, rekla je Šems, generalno pomažu mozgu da tumači senzorni unos – na primer, obrazac reakcija svetlosnih receptora u oku – jer senzorni unos može biti bučan, nepouzdan i dvosmislen. Sposobnost da se svet sagleda brže i ispravnije je kritična za opstanak, rekla je ona.

Način na koji gledaoci vide veličinu tela fudbalera verovatno malo utiče na performanse sportista. Ali u drugim oblastima života, takve perceptivne i kognitivne pristrasnosti mogu biti štetnije—na primer, kada utiču na rasuđivanje, odluke i ponašanje prema ljudima ili društvenim grupama, fenomen koji se često naziva implicitna pristrasnost. Ako se grupa često dovodi u vezu sa negativnim kvalitetima, mnogo je veća verovatnoća da će drugi tretirati ljude u toj grupi u skladu sa tim, svesni oni to ili ne.

„Naš rad naglašava važnost reprezentacije“, rekla je Šems. „Moramo da vidimo sve vrste ljudi kako rade punu raznolikost stvari koje ljudi mogu da urade. Možemo da koristimo statističku moć učenja našeg mozga da smanjimo implicitnu pristrasnost.“