Socijalni pritisci ostavljaju roditelje da se osećaju osuđenim zbog traženja pomoći za bolesnu decu

Socijalni pritisci ostavljaju roditelje da se osećaju osuđenim zbog traženja pomoći za bolesnu decu

Kao roditelj, vaša primarna briga je uvek da uradite pravu stvar za svoje dete. Nijedan roditelj ne želi da mu dete pati zato što nije potražilo pomoć.

Ali iako je zaštita zdravlja vašeg deteta primarno društveno očekivanje sa kojim se suočavate kao roditelj bolesnog deteta, postoje i druga, manje jasna društvena očekivanja. Ova očekivanja mogu ostaviti da se osećate nejasno gde, kada i kako da tražite pomoć.

U svom istraživanju otkrio sam da su roditelji prijavili da su kritikovani zbog prekasnog konsultovanja sa doktorom—ali i zbog prerano traženja pomoći u bolesti. Jedna majka je to objasnila:

„Svi smo vodili bolesno dete kod doktora samo da bismo ga oterali, znate, Kalpol u naredna dva dana i dete će biti dobro, a onda se osećate glupo… Tako da mislim da imate nevoljnost koja raste gore.“

Ova majka je naučila društveno pravilo da se od vas očekuje da u porodičnom životu sadržavate manje dečje bolesti. Ovo zvuči očigledno, ali ostavlja roditeljima potrebu da utvrde da li je bolest laka ili ozbiljna.

Kršenje ovog društvenog pravila može dovesti do kritika, uglavnom od strane zdravstvenih radnika, ali ponekad i od baka i deda, osoblja u vrtiću i učitelja, kao i do osećaja da je vaš moralni karakter osuđen i da je loš. To može dovesti do toga da neki roditelji osete gubitak samopoštovanja i može ih naterati da dovode u pitanje sopstvenu procenu.

Radio sam na projektu koji istražuje šta se desilo deci pre nego što su primljena u bolnicu sa ozbiljnom zaraznom bolešću. Roditelji u studiji su podelili iskustva o konsultovanju zdravstvenog radnika u ranoj fazi bolesti svog deteta.

Tokom ovih konsultacija roditeljima je rečeno da ga „vrate ako mu bude gore“ ili „vratite se ako ste zabrinuti“. Ni jedno uputstvo nije pomoglo. Nisu date nikakve informacije koje bi im pomogle da znaju koliko bi njihovo dete trebalo da bude gore pre nego što ih ponovo vrate, a već su bili zabrinuti.

Ono što je roditeljima ostalo je osećaj da su pomoć potražili u pogrešno vreme tokom bolesti. U nekim slučajevima su bili otvoreno kritikovani zbog korišćenja zdravstvenih usluga kada se njihovo dete ne smatra dovoljno bolesnim. Jedan roditelj je rekao:

„Ona [medicinska sestra] je rekla da je hitna pomoć samo za hitne slučajeve i da se ne koristi samo. I zbog toga sam se osećao stvarno glupo.“

Ova iskustva navode roditelje da izbegavaju ovakve kritike u budućnosti. Oni bi mogli da izbegnu da ponovo koriste određenu zdravstvenu uslugu, da odlažu traženje pomoći dok im dete ne bude očigledno ozbiljno bolesno ili da traže pomoć od onih koji su manje skloni da kritikuju – kao što su članovi porodice, komplementarni terapeuti ili drugi delovi zdravstvene službe.

Na primer, ako se roditelj plaši kritike od svog lekara opšte prakse, mogao bi da odvede svoje dete u ambulantu gde bi se onda mogao suočiti sa kritikom zbog korišćenja pogrešne usluge na pogrešnom nivou bolesti.

Društvena klasa i hijerarhija takođe mogu uticati na to da li se roditelji osećaju prijatno da traže pomoć. Neki roditelji su govorili o osećanju da su označeni kao nesposobni, manje upućeni, neurotični ili preterano anksiozni, i kao posledica toga smatrali su da su njihove brige odbačene.

Problemi sa dizajnom zdravstvenih usluga i osobljem takođe doprinose poteškoćama roditelja. Roditelji mogu biti zbunjeni oko toga koje usluge da koriste i kada.

Ne samo da su usluge različite za različite nivoe bolesti, već je i pejzaž usluga nedosledan širom Ujedinjenog Kraljevstva. Na primer, neke oblasti pružaju hitnu negu ili usluge ulaska, a druge ne. U nekim oblastima postoji specijalistička dečija bolnica, ali većina nema.

Usluge su fragmentirane i postoji mali kontinuitet nege. Kada smo pitali roditelje o putovanju bolesti njihovog deteta, oni su retko prijavili da su videli istog zdravstvenog radnika više od jednom tokom jedne epizode ​​bolesti njihovog deteta.

Ne samo da ovaj nedostatak kontinuiteta dovodi do gubitka poverenja između roditelja i zdravstvenih radnika, već takođe narušava sposobnost stručnjaka da otkriju znake pogoršanja kod deteta ako dete nisu videli ranije tokom bolesti. Ne može se sve u konsultacijama zabeležiti u beleškama deteta.

Rad u užurbanim službama sa nedovoljno osoblja da zadovolji potražnju takođe može uticati na sposobnost zdravstvenih radnika da čuju zabrinutost roditelja i da uoče malobrojnu veoma bolesnu decu, na primer sa meningitisom ili sepsom, među većim brojem dece sa lakšim bolestima. Ne samo roditeljima, već i nekim zdravstvenim radnicima nedostaju znaci ozbiljne bolesti kod dotične dece.

Roditelji u našim projektima su podelili strategije koje su koristili da obezbede zdravstvenu zaštitu koja je potrebna njihovoj deci. To je uključivalo praćenje promena kod vašeg deteta tokom vremena, traženje informacija o simptomima vašeg deteta i lokalnim uslugama i ponovno pitanje da li smatrate da niste čuli.

Ali društvena očekivanja, društvene hijerarhije, nedosledne i fragmentirane usluge i ograničen broj profesionalaca kvalifikovanih za zdravlje dece doprinose poteškoćama sa kojima se roditelji suočavaju. Može biti teško odlučiti koji je pravi nivo bolesti, pravo mesto i pravo vreme za traženje pomoći za svoje dete.