Sat sudnjeg dana je još uvek na 90 sekundi do ponoći. Ali šta to znači?

Sat sudnjeg dana je još uvek na 90 sekundi do ponoći. Ali šta to znači?

Jednom svake godine, odabrana grupa nuklearnih, klimatskih i tehnoloških stručnjaka okuplja se kako bi odredila gde će postaviti kazaljke na Satu sudnjeg dana.

Predstavljen od strane Bulletin of the Atomic Scientists, Sat Sudnjeg dana je vizuelna metafora za blizinu čovečanstva katastrofi. Meri našu kolektivnu opasnost u minutima i sekundama do ponoći, a mi ne želimo da udarimo 12.

Ekspertska grupa je 2023. godine približila sat najbliže ponoći: 90 sekundi. 23. januara 2024, Sat Sudnjeg dana je ponovo otkriven, otkrivajući da kazaljke ostaju u istom nesigurnom položaju.

Nijedna promena ne može doneti uzdah olakšanja. Ali to takođe ukazuje na kontinuirani rizik od katastrofe. Pitanje je koliko smo blizu katastrofe? I ako jeste, zašto?

Pronalazak atomske bombe 1945. započeo je novu eru: prvi put je čovečanstvo imalo sposobnost da se ubije.

Kasnije te godine, Albert Ajnštajn, zajedno sa J. Robertom Openhajmerom i drugim naučnicima Manhattan projekta, osnovao je Bilten atomskih naučnika, u nadi da će saopštiti javnosti o novom nuklearnom dobu i pretnji koje ono predstavlja.

Dve godine kasnije, Bilten je, kako je postao poznat, objavio svoj prvi časopis. A na naslovnoj strani: sat, sa minutnom kazaljkom sablasno okačenom samo sedam minuta od ponoći.

Umetnik Martil Langsdorf pokušao je da prenese osećaj hitnosti koji je osećala od naučnika koji su radili na bombi, uključujući njenog supruga fizičara Aleksandra. Plasman je za nju bio estetski izbor: „Činilo se da je pravo vreme na stranici… pristajalo je mom oku.

Nakon toga, urednik Biltena Eugene Rabinovitch bio je zupčanik iza kazaljki na satu sve do njegove smrti 1973. godine, kada je odbor stručnjaka preuzeo dužnost.

Od tada je sat pomeran 25 puta, posebno kao odgovor na oseke i oseke vojnih nagomilavanja, tehnološkog napretka i geopolitičke dinamike tokom Hladnog rata.

Nuklearni rizik nije jenjavao nakon raspada Sovjetskog Saveza, čak i kada se ukupan broj nuklearnog oružja smanjio. I pojavile su se nove pretnje koje predstavljaju katastrofalan rizik za čovečanstvo. Najnovija postavka sata pokušava da izmeri ovaj nivo rizika.

Rečima predsednice Biltena i izvršne direktorke Rejčel Bronson:

„Nemojte pogrešiti: resetovanje sata na 90 sekundi do ponoći nije pokazatelj da je svet stabilan. Upravo suprotno.“

Bilten je naveo četiri ključna izvora rizika: nuklearno oružje, klimatske promene, biološke pretnje i napredak u veštačkoj inteligenciji (AI).

Dva tekuća sukoba — Rusija i Ukrajina, i Izrael i Palestina — uključuju države sa nuklearnim oružjem. Dugogodišnji bedemi nuklearne stabilnosti, kao što je Novi sporazum o smanjenju strateškog naoružanja između Sjedinjenih Država i Rusije, jedva da su funkcionalni. Severna Koreja i Iran zadržavaju svoje nuklearne ambicije. A Kina brzo raste i modernizuje svoj nuklearni arsenal.

Uticaji klimatskih promena se pogoršavaju, pošto svet pati kroz najtoplije godine u istoriji. Šest od devet planetarnih granica je izvan njihovih sigurnih nivoa. I verovatno nećemo dostići cilj postavljen Pariskim klimatskim sporazumom – održavanje povećanja temperature na najviše 1,5°C iznad predindustrijskih nivoa. Dramatični klimatski poremećaji su realna mogućnost.

Pandemija COVID-a otkrila je globalne uticaje biološke pretnje. Konstruisane pandemije, stvorene korišćenjem sintetičkog bioinženjeringa (i možda uskoro potpomognute AI alatima), mogle bi biti virusnije i smrtonosnije od bilo koje prirodne bolesti. Dodati izazovu kontinuirano prisustvo programa biološkog oružja širom sveta i promenu rizika od bolesti usled efekata klimatskih promena, i biopretnje će biti redovna bojišta za mnoge zemlje.

Konačno, Bilten je prepoznao rizik koji dolazi sa napretkom u veštačkoj inteligenciji. Dok su neki stručnjaci za veštačku inteligenciju ukazali na mogućnost da sama veštačka inteligencija bude egzistencijalna pretnja, AI je takođe multiplikator pretnje za nuklearno ili biološko oružje. A AI bi mogao biti multiplikator ranjivosti. Kroz dezinformacije omogućene veštačkom inteligencijom, demokratije bi mogle da se bore da funkcionišu, posebno kada se bave drugim katastrofalnim pretnjama.

Sat sudnjeg dana ima svoje protivnike. Kritičari tvrde da je podešavanje sata zasnovano na subjektivnim procenama, a ne na kvantitativnoj ili transparentnoj metodologiji. Štaviše, to nije precizno merenje. Šta zapravo znači „90 sekundi do ponoći“?

Pošto je sat sada postavljen na najviši nivo ikada, to naravno dovodi u pitanje zašto se suočavamo sa većim rizikom nego, recimo, tokom kubanske raketne krize. Šta bi trebalo da se približi ponoći bliže od 90 sekundi?

U osnovi, ove kritike su tačne. I postoji mnogo načina na koji se sat može tehnički poboljšati. Bilten treba da ih razmotri. Ali kritičari takođe promašuju poentu.

Sat sudnjeg dana nije procena rizika. To je metafora. To je simbol. To je, u nedostatku boljeg izraza, vibracija.

Od samog početka, kada je sedam minuta do ponoći „pristajalo oku“, Sat Sudnjeg dana bio je emocionalni i visceralni odgovor na nuklearni trenutak. Zbog toga je postala moćna slika koja svake godine privlači poglede sveta.

Globalne katastrofalne pretnje su maglovite i složene i ogromne. Sa samo četiri tačke i dve kazaljke, Sat Sudnjeg dana hvata osećaj hitnosti kao što to malo slika može.

Postoje bolji i efikasniji načini za procenu rizika. Nekoliko zemalja, na primer, sprovodi nacionalne procene rizika. Ovo su formalni i redovni procesi pomoću kojih vlade procenjuju niz pretnji po zemlju, dajući im prioritet na kvantitativnoj skali i izgrađujući planove odgovora za najveće vektore rizika. Više zemalja bi trebalo da sprovede ove procene i obavezno katalogizuje globalne katastrofalne pretnje.

Ili uzmite godišnji izveštaj o globalnom riziku Svetskog ekonomskog foruma. Na osnovu ankete oko 1.500 stručnjaka iz svih akademskih, poslovnih, vladinih i civilnog društva, on obuhvata najveće uočene pretnje u naredne dve i deset godina. Sledeći sličan metod, Ujedinjene nacije trenutno sprovode sopstveno istraživanje globalnog rizika.

Sat sudnjeg dana ne zamenjuje napore da se razumeju i procene najveće pretnje sa kojima se suočavamo. Ako ništa drugo, trebalo bi da ih inspiriše.